DOP magazin pop & off kulture

Autor jednog od najzanimljivijih debitantskih romana u posljednje vrijeme odgovorio nam je na nekoliko pitanja…

Otkud ideja za Noć mrtvih živaca? Koliko ste pisali ovaj, prilično osebujan, debitantski roman? Na koji način i kada ste ga odlučili objaviti?

Izvorna je ideja bila napisati zbirku samostojećih bizarnih priča smještenih u novozagrebačko okruženje, a onda mi je sinulo da se fabule nekih priča mogu povezati, da bih ih na kraju povezao sve i dobio zaokruženu idejnu cjelinu. Muke s pisanjem počele su krajem ljeta 2005. Danju bih kao manijak čitao noviju njemačku, američku i britansku književnost za preostale ispite na faksu, a navečer pokušavao pisati. Išlo je jako mučno i sporo zbog neiskustva i nedostatka jasne vizije o tome što zapravo želim. Sada ispada da sam se dugo telio za zapravo malen broj stranica, ali pisanje mi je većinu vremena bilo samo hobi – znalo je biti nekoliko mjeseci kad ne bih napisao ni retka. Doduše, znalo je biti i cjelodnevnih maratona kada bih vrtio doslovce svaku riječ pokušavajući naći neku ritmički ili semantički prikladniju. Stotine sam puta prolazio kroz napisano, mijenjao pa vraćao staro, prošao kroz četiri radikalno izmijenjena nacrta dok nisam došao do manje-više finalnog oblika iz ljeta 2008. Ohrabren potporom kolega Svjetlana Lacka Vidulića i Kristiana Novaka koji su već objavili sjajne prozne prvijence poslao sam rukopis na nekoliko uredničkih adresa. Kruno Lokotar jedini je odgovorio, a ostalo je povijest.

U izražavanju se koristite crnim humorom i groteskom. Noć mrtvih živaca obiluje ludizmima, parodijama, aluzijama, uspoređivan je s Kiklopom, Crnom gujom, Monty Pythonovcima i romanima Douglasa Adamsa. Slažete li se s tim usporedbama? Izvire li potreba za crnim humorom i groteskom iz naše stvarnosti i/ili se vama čini najboljim načinom u vašem književnom izražavanju?

Usporedbe su nužne da bi se kod neupućenih stvorila nekakva predodžba o tome što im se nudi i eventualno ih privuklo. Cinizam i mizantropija nekih likova ne zaostaju za Edmundom Blackadderom , a verbalnost humora ima dodirnih točaka s Douglasom Adamsom. Spomenute veličine osobni su uzori (pogotovo Kiklop i Pythonovci) pa je laskava i najmanja sličnost, no s usporedbama ne treba pretjerivati. Što se pak humora tiče, to je najbolji način nošenja sa stvarnošću, a kako je ona u našem podneblju uglavnom crna, i humor poprima takvu boju. Grotesknost i karikaturalnost činili su mi se idealnima za društvenu kritiku i odmak od sveprisutne tzv. stvarnosne proze. Intertekstualne aluzije nisu u prvome planu, nego predstavljaju bonus za teoretičare, književne snobove i sve koji to žele postati.

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu zaposleni ste kao znanstveni novak – asistent na Katedri za njemački jezik Odsjeka za germanistiku, a pohađate i poslijediplomski doktorski studij lingvistike. Koliko vam znanstvena karijera pomaže pri poetskom izražavanju i obratno? Ili je poetika ispušni ventil od posla?

Znanstvena karijera je priča za sebe i poetskom izražavanju pomaže utoliko što me tražena rigidnost i formalna predvidljivost znanstvenih radova tjeraju da potrebu za slobodnim izražavanjem ispunim drugdje – na primjer u razigranoj prozi. Doduše, logično je da mi kao mladom lingvistu i tada jezik stoji u središtu pažnje, što je pomalo paradoksalno jer sam kao čitatelj oduvijek preferirao fabulu. No vjerojatno stoji obratno: kreativnost je nužna za plodan znanstveni rad pa ju je korisno brusiti gdje god je to moguće.

Kako komentirate studentsku pobunu koja je započela na Filozofskom fakultetu? Podržavate li studentske zahtjeve? Vjerujete li da će studentski zahtjevi biti uvaženi i imaju li oni uopće smisla?

Studentski zahtjevi imaju smisla ako Hrvatska želi biti zemlja znanja pa ih većina akademske zajednice podržava, tako i ja. No protivim se ustrajanju na blokadi nastave jer je ta metoda nasilna i ne pogađa izravno one na koje se želi utjecati, a k tome je destruktivna po studente. Neprihvatljivo mi je zadiranje u tuđa prava, nametanje beskompromisne borbe i spremnosti na žrtvu onima koji nisu dobili pravu priliku da se o tome izjasne. Takozvani plenumi na skučenome prostoru od prvog su dana naelektrizirano uporište pobornika blokade koji su igri odredili pravila prema kojima teško mogu izgubiti. Smeta mi njihova sotonizacija neistomišljenika i netolerantnost pod krinkom demokracije. Ipak, više od toga mi smeta ponašanje većine studenata, koji su ovo shvatili kao godišnji odmor.

Možete li nam u nekoliko rečenica približiti vaš one man band Astridian?

Astridian je nekoć bio punokrvni bend koji je razilaženjem članova napustio uspješnu borbu za titulu najneprofitabilnijeg i najnepoznatijeg hrvatskog b(r)enda. No bavljenje glazbom ni nakon toga nisam zanemario. Gonjen neutaživim mazohizmom početkom 2008. bacio sam se na posao koji u normalnim okolnostima obavlja desetak ljudi imunih na stres: aranžiranje, programiranje bubnja, snimanje basa, gitare i glasa, takozvanu produkciju, miksanje i mastering. Konačni proizvod, album Trinity na kraju uopće ne zvuči loše. CD k tome jako lijepo izgleda obješen o retrovizor, a slaba dikcija pri pjevanju potiče slušateljevu kreativnost pa se CD može koristiti i kao didaktička igra.

Radite li možda na kakvom novom romanu?

Trenutno ne radim na novom romanu, ali za njega imam vrlo zgodne ideje čijoj realizaciji ću se posvetiti na ljeto. Sigurno će ići brže nego Noć mrtvih živaca jer u zadnje vrijeme pisanje mi ide puno tečnije i lakše. Dosad sam napisao pet novih kratkih priča, obećajem da ih neću povezati u zaokruženu cjelinu.

INTERVJU U CIJELOSTI I ORIGINALU OBJAVLJEN NA ALGORITMOVIM WEB STRANICAMA