DOP magazin pop & off kulture

Nastavljamo ciklus medijske ekspanzije naše velike literarne osmorke a ne Blakeove sedmorke. Slijedeći pao pod gomilom pitanja u interviewu jest...

* Tko je Krešimir Dujmić osim čovjeka rođenog 78. koji je "u najranijoj dobi preživio je strašnu nesreću koja ga je kao zla sudba pratila kroz čitav život, naime rođen je od roditelja koji nisu bili bogati. Ova tragedija se odrazila na njegov cjelokupan stil života i njegovo televizorom obilježeno djetinjstvo. Trauma prolaska kroz formalno obrazovanje, studij računarstva i na kraju svakodnevicu radnoga čovjeka, ostavile su na njemu svoj tužan podsjetnik."?

Dopustite mi jednu ispravku ovdje kada se već u knjizi ne može promijeniti. Nije istina da moji roditelji nisu bogati, lagao sam, oprostite! Strahovito su bogati i jedno i drugo, možda jedini nedostatak svog tog bogatstva, što nije vidljivo golim okom i ne može se iskazati tečajem domaće valute ili iskoristiti kao instrument osiguranja kod podizanja kredita. U većini ostalih situacija i životnih problema, debelo sam se okoristio tim bogatstvom i pitanje je da li ću im ikada moći vratiti dug, evo morao sam ovo reći. A što se tiče odgovora na vaše pitanje, iako me je oduvijek zanimala faktografija i životne priče drugih pisaca, držim da je prerano za neku ozbiljniju fokusiranost na mene kao osobu, bilo kao pozitivan ili negativan primjer ičega.

* Kako si se zatekao u "eventualistima"?

Kada se sjetim da smo ne tako davno pričali o tome kao o nekoj dalekoj
budućnosti, čini mi se kako smo u kratkom vremenu uspjeli postići dosta
toga. Ideja o Manifestu postoji već duže vrijeme, i na neki način sam od početka u tome. Originalna ideja, moram to reći, pripada Andriji Škare. Kada sve zbrojim, jako mi je drago što smo se mi eventualisti kao osobe pokrenuli, ostalo zapravo i nije toliko bitno.

* Plusevi i minusovi pokreta - prema tvom mišljenju?

Sektašenja, ideologije mase i skrivanja iza grupnog identiteta nije sigurno cilj niti potreba nijednom od nas. Izrazito smo individualni što je definitivni plus, priznajem da se grupnim nastupom gubi dio te
individualnosti, no to je nešto na što smo morali pristati. To što nastupamo kao pokret već su neki dočekati na nož, kao nešto čemu je isključivi cilj podizanje medijske prašine i privlačenje pažnje. Optužili su nas da skrivamo književnosti iza medija, i da koristimo medije za ono što ne možemo pomoću književnosti. Reći kako je ovo nije istina ne bi bilo u potpunosti točno, točno je da se mi trudimo iskoristiti medije da pokažu na književnost. Sve je ionako marginalizirano, puno je isplativije u današnje vrijeme pisati o
bubrežnim kamencima hrvatskih političara, zadnjoj aferi Titove kuvarice ili hrvatskim narko poduzetnicima nego nekakvu pustu književnost. U hrvatskoj realnosti čak i "Nova knjiga Lane Biondić" stiže kao osvježenje.

* Usporedbe s FAK-om u pozitivnom ili negativnom kontekstu. Možeš li komentirati?

Smatram da smo u suštini različiti, nabrajati zašto je tomu tako ne čini mi se pretjerano zanimljivo. Vrhunac FAK-a, kako to ja vidim, bio je onomad u Gjuri II kada je Miljenko Jergović usred čitanja zastao, i već prilično pijanoj i raspričanoj publici za šankom opsovao Boga. Bio je to uzbudljiv trenutak, snažan. Radi se o tome da je tada književnost postala IN, i okupila ljude koji budimo iskreni nisu toliko za književnost zainteresirani. Upravo su ti nezainteresirani bitni, za njih se valja boriti, to je taj pozitivni kontekst FAK-a, Ferića, Becka, Jergovića i ostalih. Volio bih da i eventualizam zainteresira ljude na sličan način.

* Što je oko tebe glavni pokretač tvog pisanja? Klasični upit o muzama...

Za početak se planiram obračunavati s vlastitim sjećanjima i djetinjstvom. Kao i život koji počinje s djetinjstvom, tako bi i pisanje trebalo početi s ispisivanjem tih primarnih osjećaja, onih koje nosimo iz djetinjstva. Moj zavičaj i rodni kraj pogotovo gledan iz očiju djeteta duboki su izvor moga pisanja. Volio bih se odužiti svim tim ljudima na neki dobar i lijep način. Ponekad me inspirira neka knjiga koju pročitam, pa bila ona loša ili dobra. Recimo, nakon što sam pročitao Akutagavinu kratku priču "Paučina", u odličnom prijevodu Vladimira Devidea, želio sam još iste večeri ispisati tisuću strana, dok sam recimo nakon čitanja Čehovljevih kratkih priča postiđeno poželio da nikada nisam ništa napisao.

* Ima li tabua u tvojoj književnosti i koje su ti omiljene teme?

Oduvijek sam imao problema kako ne pisati o ratu, u zadnje vrijeme dosta me uznemiruje čak i čitati o toj temi. Mislite li da je za nekoga tko je iz prvog lica doživio taj užas, lako da ne piše o njemu? Držim da je pisanje o ratu nekim direktnim načinom zaista besmisleno, možda bih mogao defetistički ustvrditi da je općenito pisanje o ratu uzaludno. Svjestan sam ipak da je dobra ratna literatura nužnost i potreba. Uzmimo, po meni, ponajbolje autore ratne literature Isaka Babelja ili našeg Krležu - njihov kut gledanja na cijelu tu tematiku mi jednostavno mučan. Ista poruka i smisao, ali na drugačiji i ljepši način se dobije čitanjem Hašekovog Švjeka, ili gledajući Crnu Guju (Black Adder). Zadnjoj epizodi tog TV serijala (ciklus Prvi
svjetski rat), kada mu njegov pobočnik George nakon svog njihovog glupiranja i sarkazma kaže kako se boji, i to samo trenutak prije nego će zvižduk pokrenuti smrtonosni juriš prema ničijoj zemlji - vrhunac je antiratne kritike, u tih pet zadnjih minuta stanu tomovi. Sva dobra ratna literatura je uvijek isto i već viđeno raskrinkavanje te gluposti, čemu na nju trošiti dragocjeno vrijeme i energiju. Po ovome svemu se da zaključiti da mi je rat ujedno i centralna tema što je zapravo dosta ironično.

* A tvoja civilka, povrh pisanja. Čime uzdržavaš sebe kao spisatelja?

Bavim se bankovnim sustavima, evo konkretnije platnim prometom u zemlji. Trenutno sam na magisteriju na zagrebačkom FER-u, a po zanimanju sam inženjer računarstva. Kako spajam jedno i drugo ni sam ne znam - skoro nikako! Tješi me činjenica da je Čehov bio liječnik te da je neka od svojih najboljih dijela napisao paralelno s poslom, ljubomoran sam na naše pisce radnike, recimo na Josipa Mlakića po zanimanju strojara, Ferića (srednjoškolskog učitelja, kolumnista), koji izbacuje knjige, i to dobre knjige kao na traci a svaki dan idu na posao. Ponekad se pitam kako im to uspijeva? Ne bi li bilo lijepo kada bi svi mogli svirati harmonike po pločnicima Pariza kao Damir Karakaš? No i sviranje harmonike za nekog bi bio posao kao svaki drugi. Smatram da je novinarstvo najbliže idealnom poslu za prihranjivanje hrvatskih spisatelja, kad već ne mogu živjeti od vlastitog pisanja.

* Zbog kojih si se autora latio tastature kompjutera kao sredstva izražavanja?

Nisam se latio pisanja zbog drugih autora, puno više sam se latio pisanja zbog ljudi koji većina nisu valjda niti jednog retka napisali. Neki od njih su čak i nepismeni.

Radi se o povratnicima i bivšim stanovnicima Bosanske Posavine, već dugo želim napisati njihovu priču. Tako sam i počeo s pisanjem, a i nije to bilo davno. Prvi put sam napisao književni tekst prije dvije godine. Ako bih morao istaknuti utjecaje drugih pisaca onda svakako Bulgakov i Čehov ... ne volim termin Rusi.

* Ideja tvog trajanja u hrvatskoj novoj književnosti, jednom kad "eventualizma" više ne bude? Hobi ili život?

Trenutno pišem iz unutarnje potrebe da se izrazim. Što će biti u budućnosti zaista ne znam, volio bih da iz toga ispadne nešto ozbiljnije. Čovjek se osjeća punije i zadovoljnije kada napravi nešto korisno, a pogotovo kada drugi ljudi to prepoznaju. Niti jedna stvar oko koje sam se u životu do sada potrudio nije me razočarala. Uvijek sam posredno ili neposredno od uloženog truda imao korist, ako zbog ničega onda zbog stečenog iskustva. Volim se hvaliti time kako sam kao student nadničario na miješalici. Puno sam toga naučio nosajući cigle i malter.

* U kojom se od točaka eventualističkog manifesta možeš najviše prepoznati, a s kojom se eventualno ne slažeš?

U prvoj verziji našega promjenjivoga manifesta bila je točka, zapravo dio jedne točke: "Stvarnosna proza je mrtva", zajednički smo odlučili da tu točku manifesta izbacimo. Možda je trebalo nešto od toga ostaviti, ili barem napisati "Stvarnosna proza nije mrtva, valjda". Kako je manifest produkt svih nas skupa, određeni kompromisi su bili nužni, uostalom kao autori, tematski i stilski smo različiti. Svaku točku smo detaljno raspravili, nije ni čudo da smo se ponekad i svađali oko tog našeg manifesta i da smo od nekih točaka zbog naše raznorodnosti morali odustati.

* Koja su ti glavna područja interesa mimo literature? Leksikonski logično bi bilo računati na glazbu i film...ili...

Glazba možda u manjem dijelu, podjednako strana i domaća, neka mješavina sevdaha i country-a (Cash, Tim Rice, Andrew Lloyde Weber, Toma Zdravković...). Zagađen reklamama i bombardiranjem "nepotrebnim" odustao sam od gledanja televizora, a u zadnje vrijeme i od filmova, pogotovo hollywoodske produkcije. Oduševljavaju me BBC dokumentarci Davida Attenborougha, pa trenutno smatram da je to vrhunac filmske umjetnosti, za ostalo mi se ionako čini kao da gledam reprize. Super mi je to što rade cure i dečki iz "Kontejnera" - biro suvremene umjetničke prakse. Dovode u Zagreb zaista uzbudljive stvari, a imaju i svojih zanimljivih projekata.

* Neka kraća petoljetka Krešimira Dujmića, ako postoji takav plan, ili živiš iz dana u dan?

Planiram život samo u smislu zadovoljavanja egzistencijalnih potreba,
umjetnost nalazi svoj put sama.