DOP magazin pop & off kulture

U poznatoj kineskoj bajci slikar nestaje u svojoj slici. Utopija istine jest slaganje sa sobom i sa svijetom. Radi te utopije Rousseau, Kleist i Nietzsche krenuli su u pustolovnu ekspediciju u potrazi za istinom: tri istine vlastitoga ja suprostavljenog ostatku svijeta; triput potraga za istinom vodi u slike koje smo sami stvorili i u spremnost za nasilje nad stvarnošću koja se suprotstavlja tim slikama.

Druga velika potraga za istinom jest metafizika kao pokušaj da u “naopakom” svijetu pronađemo istinski svijet. Na dojmljiv način to počinje sa Sokratom i Augustinom a završava u strahotama totalitarnog doba i fundamentalizma. Preostaje li nam samo da živimo umijeće življenja bez izvjesnosti ispravnog života i bez zajamčene istine? Čini se da je tako. U posljednjem poglavlju ove knjige na Kafkinom se primjeru govori o umijeću ostajanja u stranom svijetu.

“Ovo je velika knjiga o moći slika koje smo sami stvorili i u kojima su mislioci izgubili svoju slobodu ili se u njima pred slobodom sakrili. Riječ je o putešestviju u carstvu misli, a sve počinje privlačno poput bajke.”

Der Spiegel

RÜDIGER SAFRANSKI rođen je 1945. Živi kao pisac i docent u Berlinu. Odlikovan je nagradom Friedrich Märker i nagradom Ernst Robert Curtius za esejistiku te međunarodnom nagradom Federico Nietzsche za knjigu Nietzsche. Biografija njegove misli. Objavio je sljedeće knjige: Majstor iz Njemačke. Heidegger i njegovo vrijeme, Zlo ili drama slobode, Schopenhauer i divlje godine filozofije, E. T. A. Hoffmann. Život skeptičnog fantaste, Nietzsche. Biografija njegove misli i Koliko globalizacije čovjek može podnijeti.

Čovjek kao socijalizirano biće dospio je u stanje neistine. Sve je započelo tako da su se u stremljenju za posjedom i vlasništvom ljudi počeli razdvajati. Posjednički odnosi za sobom povlače konkurenciju, moć i hijerarhije, univerzalne zavade, međusobno nepovjerenje, igru prerušavanja i obmana. Ukratko, cijelu kulturu, kakvu upravo vidi pred sobom. No bez Istočnoga grijeha spoznaje ne bi ni došlo do stemljenja za posjedom. Spoznaja stvara distance: drugi ljudi i priroda svode se na puko sredstvo vlastitoga samopotvrđivanja. “Čovjek koji razmišlja izopačena je životinja”, kaže Rousseau i iz toga izvlači zaključak: isstočni grijeh zavađene svijesti, koja određuje cijelu našu “otuđenu” kulturu, može se dokinuti jedino novom, pomirljivom svijesti. Mišljenjem se moramo osloboditi lažnoga života i otkriti u sebi neizopačenu životinju. To Rousseau misli kad govori o “povratku prirodi”.

Taj poziv na “povratak prirodi” ne bi odjekivao do danas kad bi nas Rousseau slao na duga putovanja u tamnu prošlost, daleke i egzotične zemlje ili nesagledivu budućnost. Ne, Rousseau nas šalje na naizgled najkraći od svih putova: Idite k sebi samima, poziva nas, ondje ćete pronaći sve. Rousseau nam ne želi natovariti nova znanja i učenost, naprotiv, potiče nas da odbacimo taj teret. Nećemo spoznati istinu ako prethodno nismo naučili zaboravljati. Mi smo umjetnici sprečavanja i moramo ponovno naučiti spriječiti sprečavanje I tada će naše zanijemjelo srce ponovno progovoriti: “O, kreposti! Uzvišena znanosti prostodušnih duša! Zar je tako mnogo truda i priprema potrebno da te čovjek upozna? Zar tvoja načela nisu ugniježđena u svačije srce i zar nije dovoljno vratiti se u sebe i osluhnuti glas savjesti da bismo naučili tvoje zakone…? To je istinska filozofija.”