DOP magazin pop & off kulture

Veliko nam je zadovoljstvo najaviti hrvatsku turneju hvaljenog nezavisnog dugometražnog igranog filma mladog zagrebačkog redatelja Matije Klukovića - AJDE, DAN... PROĐI... koju organiziraju Focus Media i Start Up.

Film o kojem se naveliko piše i o kojem svi pričaju napokon će, u nešto manje od mjesec dana, moći vidjeti domaća publika i to u neklasičnoj distribuciji zamišljenoj kao turneja na kojoj će film, gotovo iz dana u dan, biti prikazan u drugom gradu.

Nakon svake projekcije publika će imati priliku upoznati i razgovarati sa članovima ekipe koja je stvarala film.

Tako će se film moći vidjeti u slijedećim gradovima:

Zadar (09. 01.) - Arsenal
Split (10. i 11. 01) - Zlatna vrata
Rijeka (12, 13. i 14. 01.) - HKD Sušak
Pula (15. 01.) - Istarsko narodno kazalište
Šibenik (16. 01.) - Gradska knjižnica

A potom slijede Varaždin, Bjelovar, Požega, Osijek, Sisak i Velika Gorica.

AJDE, DAN... PROĐI... obići će tako 11 hrvatskih gradova, a turneja završava u Zagrebu gdje će se film prikazivati od 26. 01. do 03.02. u kinu Tuškanac.

Ekipa je film snimila vlastitim sredstvima u periodu od 3 godine, bez državne pomoći. Film je obišao mnoge svjetske festivale, a sada je pronađen i novi način kako prezentirati i prikazati domaći film publici mimo standarda.

Kluković radnju svojega filma smješta u Zagreb i Veliku Goricu, a kroz mozaičnu strukturu pratimo dvadesetak likova povezanih prijateljskim ili obiteljskim odnosima. Bogu kradu dane žaleći se na situaciju u domovini, hrvajući se s ravnodušjem i maštajući o inozemstvu i boljim prilikama u životu. U filmu se pojavljuju gotovo sve generacije glumaca, od mlađih tu su Filip Šuster, Petra Težak, Antonija Stanišić, a od starijih doajeni hrvatskog glumišta - Marija Kohn i Mia Oremović. Istićemo i male, ali upečatljive nastupe Stjepana Jimmyja Stanića, Borivoja Radakovića i Predraga Raosa.

Kratki sinopsis

Dramski kolaž mozaične strukture prati stanja dvadesetak likova povezanih ili prijateljstvom ili obitelji ili praktički ničim, dok bogu kradu dane žaleći se na situaciju u domovini, hrvajući se s ravnodušjem i maštajući o inozemstvu i boljim prilikama. Radeći to - ne rade bog-zna-što.
Martin je mladi insomniak koji po treći put kreće u 8. razred osnovne škole; njegova majka (Martina) jedva čeka da ode u posjet mužu koji radi u Švicarskoj; u birtiji "Vegos" Martinu piće toči Konobarica opsjednuta razmještanjem namještaja zbog čega izluđuje sve svoje stanodavce; susjeda Sanja nakon pet godina vraća se iz Njemačke kod nepodnošljive Bake koja jedva čeka da umre te Dede kojemu je cilj oboriti rekord u navršenim godinama; Tamara je iskompleksirana Sanjina sestrična koja svojom pjesmom "Ljudi koji imaju vremena" osvaja prvu nagradu na županijskom natjecanju škola; Tamarina jedina prijateljica je Marta - potencijalni samoubojica iz razloga što nema razloga; Tamarini mentori su kazališna glumica Anita te stariji brat Matija koji sa svojim suputnikom Stjepanom autostopira po Europi i svijetu prodajući kopije slika pokojnoga oca; Martinova teta Jadranka i njen ljubavnik Alen pokušavaju stvoriti vezu baziranu na obostranom nepoštovanju; Martinova druga teta Ana otkriva malome tehnike uspavljivanja koju on prosljeđuje kolegama iz razreda, a jedna od njegovih mlađih kolegica je Andrea, dvanaestogodišnja Anitina unuka koja promatra sve te starije ljude oko sebe pitajući se: Zašto svi ti ljudi pričaju tako glasno i djeluju toliko nezadovoljno?

Redateljska izjava
(NADOPUNA: nisam ja samo jedan)

Prvo: jedini uvjet za suradnju na ovom filmu glasio je biti mlad. Ako ne u koži, onda u duhu, jer razmišljali smo, tukli glave, shvatili kako je to presudna karakteristika, potrebna da bi film izazvao polet i otpor, a pritom zadržao nevinost.

Drugo: jedini cilj vikao je biti iskren, bez rezervi, bez definiranja, bez prečaca.

Stoga: redateljske izjave, sinopsisi te bilo koja druga skraćena sredstva za iskustvo koje se pokušavalo iskreirati, zauvijek će nositi naznaku vrlo opasne potrebe. Forma filma je sasvim dovoljno ograničena, skraćena u svojoj prirodi i stoga 102min, koliko traje "Ajde, dan...prođi...", najkraće je što se može ispričati o iskustvu baziranom na nekoliko GODINA rada, promatranja, životarenja i dilema jedne grupe suradnika. Naglasak je bio na prikazu svih nas individualno onakvima kakvi jesmo, a ne kakvi bi mogli biti. Ipak, predstavljamo se kao netko drugi, većinu vremena pričamo o sebi, planiramo i umaramo se, a pritom ne slušamo, ne gledamo čovjeka pred sobom, ne učimo uzajamno na iskrivljenim prezentacijama. Svatko je svoj najveći problem s kojim vječno odugovlačimo, a naći sebe u masi je mnogo teže nego stvoriti ideju kakav bi tko trebao biti. Nekada smo pametni, nekada kreteni, nikada definirani. Definicije su smrt, one se stvaraju kako bi se priuštilo stajanje i stoga će se ova izjava zaustaviti tek na širim pojmovima, jer smrtno se boji definiranja.

Po definiciji, film označava život bez dosadnih dijelova. Film je, na žalost, postao zabava čak i kada se radi o priznatim "velikim" filmovima. Ne postoje veliki i mali filmovi. Samo iskreni i neiskreni. Zanimao nas je film o rupi u vremenu, o kolotečini koja označava nepodnošljivu većinu naših života, prostor u kojemu planiramo, gubimo smisao vrijednosti, tonemo, donosimo brze odluke, iščekujemo "situacije" kako bi pobjegli iz momenta koji nas muči, a kada se situacije stvore, već smo u iščekivanju novih. Svi mi prijatelji, učili smo, upijali, pričali, planirali pa planirali iznova i križali, gužvali, vraćajući se zurenju u plafon. "Ajde, dan...prođi..." pokušava prikazati ljude, okolinu u kojoj su autori proveli svoje posljednje godine te, kao i svi ostali, bili kolekcionari nikad ostvarenih ambicija.

Ostvarenje ovog filma tek je jedna od tih ambicija. Planiramo raditi filmove sve dok umjetnost ne postane suvišna. Ili pak posustanemo pa ozbiljan prizvuk ovakvih izjava postane neugodno smiješan. Svi filmovi radili bi se o jedno-te-istom, naravno. O ljubavi i njenom manjku, o slobodi i samokontroli, o prijateljstvu i osobnosti, o gladi za većim znanjem i ravnodušju, o preispitivanju i udarcima u sebično nametnuta pravila sistema, o strpljenju.

"Ajde, dan...prođi..." zahtijeva. Zahtijeva strpljenje dok prikazuje fragmentirani uvid u svakodnevnicu više desetina likova, njihove želje, njihovu potragu za motivacijama, dok se ispod njih odvija nekoliko tema istovremeno. Podjele na glavne, sporedne ili epizodne likove - nema. Cilj je bio učiniti sve likove ravnopravnima u službi završnog efekta - osjetiti ljude kao cijelinu.

Film je nastao 2006. u produkciji kuće Focus Media koja je nedavno producirala prvu australsko - hrvatsku koprodukciju, film Penelopa.

Kritika o filmu AJDE, DAN... PROĐI....

"NAJVEĆE OTKRIĆE HRVATSKE KINEMATOGRAFIJE OD RITMA ZLOČINA (1981.)"
"UVJERLJIVO NAJBOLJI HRVATSKI FILM VIĐEN U 2007."
-Damir Radić (Nacional)
" NAJBOLJI HRVATSKI NEZAVISNI FILM NASTAO POSLJEDNJIH DESETLJEĆA"
-Nenad Polimac (Globus, Jutarnji list)
"POTPUNO DRUKČIJI OD BILO ČEGA ŠTO SE U HRVATSKOJ RADI...
...SOFISTICIRANO DJELO INTRIGANTNE REŽIJE I IZVRSNE GLUME"
-Jurica Pavičić (Jutarnji list)
"DEČKI KOJI OBEĆAVAJU SU IZVAN SISTEMA"
-Dragan Rubeša (Novi list)
"ŽIVOPISNA PANORAMA RAVNODUŠJA"
-Maja Hrgović (Novi list)
"NOVA STRANICA HRVATSKE KINEMATOGRAFIJE"
-Nino Sorić (VipMovies)
"PRAVI GLUMAČKI NERV BEZ ANEMIČNOG AKADEMSKOG GLUMATANJA..."
-Denis Derk (Večernji list)
"FILM JEDNOSTAVNIH BRILJATNIH MOMENATA."
-Paco Gisbert (El Pais)