DOP magazin pop & off kulture

Lako je biti pametan poslije bitke.

Tako će pulp fiction general Quentin Tarantino u svom spaghetti ratnom westernu vrlo rado preinačiti ideju "Dvanaestorice žigosanih" u B filmu Talijana Enza Castellarija i promijeniti mu samo jedno slovo u naslovu. A sve zato da bi realizirao svoju već deset godina staru ideju o ekranizaciji spomenutog djela, kako bi bajka dobila njegov prepoznatljiv slikopis. Dvostruka radnja filma u kojem dvije trupe gonjene osvetom i sličnim motivima žele koknuti Hitlera za vrijeme jedne kino premijere, asocira i na sjajan i duhoviti saveznički komad Ernsta Lubitscha "Biti ili ne biti" kada je kazališna trupa također jasno ismijavala Gestapo. Radi se o drugom redateljskom prosedeu i ogromnoj vremenoskoj i idejnoj razlici, ali baza je ista.

Smijati se na račun događaja poput Drugi svjetski rat, mogu zaista samo najveći. E sad, Quentin zasigurno nije najveći redatelj svih vremena, ali je najveći "filmofil iz videoteke koji je postao zabavni redatelj" svih vremena. Tu spora nema. Karikiranje je njegov opis, a rezultati toga su u većini slučajeva i dosadašnje filmografije ispali iznimno efektni i pop kulturno popaljivi. PR Tarantinu ne treba. On je sam PR. Brbljavac duge jezičine koji zna znati teško da može omanuti.Ponekad se zakomplicira i bude predugačak. Ali ako stavite na vagu kompletnu sliku, opet ispadne zanimljiv.

U ovom slučaju nije podigao iz pepela nečiju karijeru, nego je upoznao svijet s vrhunskim glumcima. O Bradu Pittu kao glumcu već dugo vremena ne treba trošiti argumenata. "Lep ko greh" a cool, a kvalitetan, a uvjerljiv. Sve ujednom. Imate gotov proizvod samo mu treba pogoditi vibru. Quentin ju je našao. Ali tu je izvanredni niz drugih karaktera od Shosanna Dreyfus u tumačenju Melanie Laurent, dok Christopher Waltz koji sad samo treba mjerkati ponude, te Eli Roth - skalp majstor, koji mu omogućavaju realizaciju tako zabavne i nasilne bajke.

Na kraju sage, imate sve što od Tarantina poželjeti možete. Tko voli nek izvoli...