DOP magazin pop & off kulture

Obzirom na hrvatsku kazališno kulturnu periferiju i izbu, podatak da gradić tipa Đurđevca osniva amatersko kazalište - može u prvu ruku djelovati samo faktografski i zadovoljiti ljubitelje dasaka koje život znače ako nisu redovnim posjetiteljima prve lige zagrebačkih, riječkih, splitskih, osječkih i varaždinskih profesionalnih družina i postava. Blagonaklonost prema inicijativi i amaterizmu ne vuče nužno teritorijalne argumente, a pogotovo kad se za premijerno predstavljanje lokalnoj publici izabere komičnu postavu „Kidaj od svoje žene“ (u originalu Run For Your Wife", 1983.) engleskog autora Ray Cooneya, inače prilično popularnu dvočinku među hrvatskim amaterskim, ali i profesionalnim kazališnim trupama, obzirom da su je prije đurđevačke izvodile i jasterbarske snage. Pečat svemu bit će podatak da je predstava doživjela PET rasprodanih izvedbi (od inicijalno planirane TRI) u kulturno učmaloj sredini u kojoj kazališna kultura izlaženja i njegovanje predstava drugih kazališta godišnje svede na jedno ili dva prigodna gostovanja u organiziranju lokalnog ogranka Centra za kulturu. Redatelj Marinko Ivanišević (praksu sticao asistirajući i režirajući scenski prikaz Picokijade) okupio je desetak lokalnih entuzijasta ne bi li kroz nekoliko mjeseci pripremili duhoviti tekst o taksistu koji praktično pokušava provesti bigamiju, sve do trena kada ga mali incident ne dovodi u situaciju kada se mora razjašnjavati objema svojim ženama, policiji, prijatelju i sebi samome.

Naravno, u ovoj postavi pokušalo se tekst prilagoditi regionalnom izričaju, ali i lokalnim referencama. Činjenica da se radi o amaterima (samoukim i priučenim redatelju i glumcima) ne bi trebala govoriti u prilog spuštanju kriterija obavljenog posla jer se istom ambiciozno prionulo, a kako predstava nije financirana iz gradskog budžeta, već je bila na komercijalnim osnovama nema razloga za distinkcije prema profesionalnim družinama. U tom kontekstu apsolutno je pljeska vrijedna spoznaja da je predstavu u pet navrata vidjelo više od tisuću ljudi što je respektabilna brojka i svakako daje krila amaterima u novim pothvatima.

Što se glumačkog i izvedbenog dijela posla tiče, tu su stvari postavljene prema očekivanjima. Podijeljena pozornica na dva stana zahtijevala je relativno statičnu scenu i tu velikih scenografskih zahtjeva nije bilo. Nije se prepoznavalo ni osobitih detalja i naznaka publici koje ukazuju na lokalizam Picoka. Kostimografski su naznačene kulturološke razlike između dviju žena daleko bolje negoli je to uspjelo leksikom. Redatelj je prilično korektno postavio stvari i preveo jasterbarsku postavu na ovdašnje podneblje s tom razlikom da se prema kraju priča nepotrebno razvodnila u ne osobito efektnim dijalozima i međuigri koja se doimala isforsirano i usiljeno produživanom. Amaterska predstava komedije zabuna tog tipa nikako ne bi smjela trajati duže od okvirnih 75 minuta jer se radi neki logični limit za održavanje pažnje. Da se radilo o maestralnim glumačkim izvedbama imali bi razloga racionalizirati skoro dva sata glume i glumatanja. Razlog je u zaplitanju u zadnjem kvartalu predstave i činjenici da je pola fora bačenih u prazno te da nema očekivane komunikacije s publikom. Što je šteta obzirom da je dotad, nakon početnih desetak minuta upoznavanja s radnjom, publika znala prepoznati dosjetke i dijaloške fragmente koji se nisu nužno iscrpljivali u što glasnijem vikanju, što češćem psovanju, korištenju jeftinih fora poput riječi "popizditi" i naguravanju na pozornici kao čestim elementima fizičkog geg humora.

Glumački odabir obzirom na brojčanu ograničenost izbora na volontere proveden je korektno s manje ili više uspješnim ulogama, pričem su puno bolje prošli sporedniji akteri od onih glavnih. Najefektnije i skoro pa profesionalne glumačke transformacije dali su simpatično dinamični Mario Gregar kao Stanislav, prijatelj glavnog lika taksista Ivana Kovača kojeg je pak blijedo i anemično utjelovio Stjepan Kuštra koji nije uspio ući u lik i shvatiti treba li on biti tragičan, komičan, ili kombinacijom. Glumačka prouteža nije mu bila niti supruga Marica u tumačenju Dolores Posavec čiji je najjači atribut bilo predivno tijelo u scenama kada se razgoli do razine grudnjaka i gaćica. Efektnije je djelovalo nego deseci izgovorenih rečenica. Pri realizaciji se trebalo više pripaziti na izgovor jer je nedopustivo da jedna od vodećih ženskih uloga Marica Kovač ne zna skinuti dalmatinski dijalekt i da kroz predstavu stalno miješa kajkavizme i nemušte pokušaje skidanja dalmatinskog "ikanja". Moglo se ostati na književnom, svejedno bi suprotnosti dviju žena bile izražene.

Sporedni lik višeg inspektora Jose Potrebice u dobrom je dijelu iznjedrio najglumačku facu među amaterima - Želimira Hrvatića čije su facijalne grimase uglavnom bile pogođene, nije puno šetao u dijalektu i prilično se spretno nosio s dinamikom scenskih zbivanja ne djelujući izgubljeno i ne čekajući svoje replike naštrebano poput glavnog karaktera. Sanja Nikša kao Barica Kovač također se valjano udomačila s ulogom. Bez pretjeranih osciliranja odradila je nekoliko presvlačenja i solidnih čuđenja kompliciranju situacije oko svog supruga. Od ostalih sporednih na liku inspektorice se moglo kudikamo spretnije poraditi dok su novinarke Božidarka Šignjar i Martina Gvozden pristajale.

U svakom slučaju valja pohvaliti kompletanu postavu jer predstava u globalu "drži ovdu" i plijeni korektno odvezenim tokom, slijedom zbivanja, bez značajnih ispadanja na sceni i praznih hodova. Na glumačkim performansama bi valjalo poraditi i ispraviti nedostatke i đurđevačka družba ne bi trebala imati kompleksa od nastupanja van matičnog grada, ali i pripremati nove predstave.

Producent je gradonačelnik Slavko Gračan. Kostimografkinja Zdravka Ivandija, scenografkinja Ines Bilas-Popović, rekvizite za predstavu su radili Ž.Šantek i Ž.Kuštro, krojačica je bila J.Sabljić, rekvizirer i sufler Rajko Milašinović, ton-majstor Mladen Prevedan, a ozvučenje Krešo Kovačev. Izbor glazbe M. Stanešić, šminka M. Horvat-Šostarec i M.Horvat, oblikovanje svjetla D.Gvojić, osvjetljenje V.Nikša, video snimanje S.Milašinović i M.Turkalj.