DOP magazin pop & off kulture

Uz 27. ožujka kao Svjetski dan kazališta uzburkalo se lokalnih kazališnih duhova i dojučerašnja periferija živnula je u suglasju s ehom teatra globalnog sela. U relativno kratkom vremenu i pauzi od nekoliko mjeseci od premijerne izvedbe "Kidam od svoje žene", đurđevački kazališni amateri u redateljskoj viziji voditelja cijele stvari Marinka Ivaniševića, realizirali su novu predstavu. Od humorističke dosjetke do dramatičnog trilera četiri su mjeseca i deseci proba.

"Pitanje časti" odlična je pripovjest njemačkog pisca Lutza Hubnera koja tematizira nasilje kao posljedicu seksulanog afekta među dva mlada para turskih auslandera u Njemačkoj. Dramaturški, radi se o vrlo zahvalnoj premisi i fino napisanom djelu, izrazito pogodnom za prevađanje na "daske koje život znače". Vještom redatelju također neće promaći ni njegova univerzalnost jer nacionalnost niti kulturološko podneblje, te genetski korijeni glavnih likova nisu peprekom razumijevanju crescenda ni u kojem dijelu ni zabitku svijeta. Nasilje i kriminal govore univerzalan jezik. Efikasniji od esperanta.

Taj je dio redatelj Ivanišević shvatio i odlično preveo na pozornicu lokalnog Doma kulture. Uz minimalističku, ali efektnu scenografiju, bitnu igru svjetala i video projekcija, te odabir glazbe stvorio se ugođaj koji ni po čemu osim imenima likova nije bio preprekom komuniciranja s publikom. Priča je to, inspirirana istinitim događajem koji je pred nekoliko godina šokirao stanovnike njemačkog grada Koelna kada su dva mlada Turka nožem izboli svoje partnerice na kraju spojaka. Retroaktivno pokušavamo rasplesti gordijski čvor i doznati što se doista zbilo, odgovoriti na kako i zašto, kad se već mora djelovati unatrag a ne prevenirati zločin. Slojevita drama zahtijeva isto takav pristup. Redateljski prosede Ivaniševića dosad nije bio golem i nije imao puno iskustva s postavljanjima drame, međutim "Pitanje časti" je potpis profesionalca jer u njegovim scenskim rješenjima, skokovitim pristupima retrogradnoj analizi događaja, dijaloškim segmentima, a konačno i pokušaju instruiranja glumaca - tek je onaj glumački dio preprekom zaključenja odličnosti posla.

Obzirom na ograničenost broja potencijalnih i priučenih glumaca jasna je tjesna koža kroz koju se moralo proći loveći se u koštac s djelom koje nužno zahtijeva moćnu i jaku dramaturšku pripremu glumaca i njihovu spremnost na uživljavanje, ako ne već metod actingom, onda bar savladanim osnovama baratanja scenskim jezikom i dijaloškim zakonitostima. Da gluma nije posao za svakoga i za svaku situaciju, te da postoje ogromne realizacijske i suštinske razlike između postavljanja komedije i drame, pomalo uče i figure ove amaterske družine. Uz iznimku Martine Gvozden u ulozi koketne i seksipilne Ellene čijoj su scenskoj figuri, dikciji, kretanju tek nijanse odudarale od pravog profesionalizma, ostatak je glumačke postave bio što ukočeniji i drveniji (Klara Grivić osim u narativnim i statičnim scenama i Ivan Pleško kao policeman), što prenaglašen/preglumljen (Mario Gregar, Stjepan Kuštro) u pokušaju dočaravanja emotivno nabitih situacija. Izostanak odgovarajuće facijalne mimike i tjelesnih reakcija, netečnost dijaloga (koji se više doimao kao plošno i staccato redanje rečenica nego istinski razgovor među akterima), konstantno pretjerano vikanje (osobito Gregar koji je bio daleko efikasniji i uvjerljiviji u prethodnoj komediji čije mu osnove bolje leže i sjedaju nego dramska uloga) kao nadomjestak istinskim glumačkim finesama - nisu poslužili odgovarajućem dočaravanju potrebne emotivne tenzije koju roman svakako ima i takva predstava nužno zahtijeva. Pitanje govora i uvjerljivosti naglasaka bit će prisutno dotle dok se ne pohode odgovarajuće govorne vježbe kojima bi stručnjaci mladim glumcima olakšali neke daljnje korake.Iz navedenih razloga bez sinopsisa bi bilo teško povezati konce tko se kome i zašto obraća. Bar u prvih pola sata predstave kada neke logične konkluzije daju odgovore na pitanja i postupke pet osnovnih govornih uloga.

Uz odlično scenski uprizorenu scenu ubojstva kao klimaks predstave i nekoliko zgodnih mamaca za publiku (Gregarovo dupe prilikom pokušaja nagovaranja Ellene na felatio), fino nivelirano vrijeme trajanja (cca 75 minuta), "Pitanje časti" je novi korak i spoznaja trenutnih dosega i limita ove simpatične kazališne družbe čiji rad, trud i zalaganja svakako zaslužuju frenetični aplauz, dočim je finalni rezultat zasad zadovoljavajući u redateljskoj i popratnim tehničkim segmentima. Na glumi se valja zbiljno poraditi.