Uz izostanak naših izabranih i precijenjenih nogometaša i selektora na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Južnoj Africi i prolijevanje pive od nemila do nedraga, u prvom smo dijelu po skupinama gledali ne baš kvalitetan ali zanimljiv nogomet iz razloga brisanja granice između nogometnih velesila i svjetova po kontinentima. Razlike više ne postoje ili nisu tako drastične jer je bilo moguće da nakon prvog kruga kofere pakiraju Talijani, Francuzi, da Gana dođe do četvrtfinala i tamo nesretno ispadne na korak do polufinala, ista se stvar desi Paragvaju, da se Španjolci provlače uz poraz protiv Švicarske na početku, preko prevelike sreće do polufinala, da SAD i Japan više nisu egzotika nego zemlje koje dobiju bilo koga u bilo kojem tren, da su Slovenci i Srbi imali daleko više od nas, ali premalo za ozbiljnije plasmane, da su južnoamerikanci umalo nadigrali Europljane ali se ipak pokazalo da Brazil i Argentina ponekad nisu baš toliki favoriti, da su Englezi bili i ostali prerazvikani samodopadni šupci a ne favoriti prvenstva, da Njemačka ponekad stvarno uvijek pobjeđuje i sličnih spoznaja koje će vjerujemo učiniti novi sabor za četiri godine još zanimljivijim. Dotad polufinale nudi rasplet na relaciji Nizozemska Urugvaj i Španjolska Njemačka. U Europi se igra najbolji i najtvrdđi inajdiscipliniraniji nogomet ako ćemo po ovom prvenstvu, Afrika se još uvijek opir lovi i oni se pemesnki vesele svakom potezu, dok Karioke i Maradonini jesu vazemaljci po potezima, ali nije bilo dovoljno za 90 minuta koji traže nešto više od talenta. Rad, red i opet trka, snaga, red i rad.
Komentari
Za komentare/igre morate biti prijavljeni kao registirirani korisnik.