Čemu se najviše smijemo? Tuđim padovima, nevljama, nespretnostima. Još kad se to dešava nekom od predsedničkih kandidata, utoliko je zadovoljstvo puka veće. Pa, misle si pripadnici medijske sile, ako nas oni mogu zajebavati dok su na funkcijama i povremeno raditi idiote od čitatelja i gledatelja, što ne bi i mi malo vratili istom mjerom pa pokazali te kandidate dok mucaju engleski, dok pužu, izuvaju se bosi po snijegu kad krenu polagati vijenac, valjaju se uzduž i poprijeko? No, ne zavaravajmo se... ne rade to svi nego samo On - The Odlučan, Ustrajan, Nezadrživ...Milan Bandić a ka Multiplicity. Nekome će ga biti žao. Njega neće biti sram jer nema ga zašto biti, pa Bože moj, događa se, ljudi se poskliznu i padnu. Nekima će izazvati sažaljenje, nekima simpatije. Analitičari će po gesti i događaju pokušati iščitati Mialnovu psihu i pročitati između redaka da li njegovo puzanje zapravo znači nešto što ima veze s dijagnozom ili tvrdoglavom odlučnošću. No je li tome baš tako i je li njegov pad na polaganju vijenca poginulim braniteljima samo parada za smijeh ili govori i nešto više o njemu? I jesu li metamorfoze Andrije Hebranga samo tako navino i nevino duhovite ili očajno licemjerne dvoličnjaški beskičmenjaške? I jesu li prepucavanja Primorca i Vidoševića zapravo prevlačenje kožice i pokazivanje prepucija? I nisu li Mikšić i ekipa ispred ostalih neimenovanih zapravo samo potrebni redikulizam kako bi utrka imala i cirkuski predznak? Štogod mislili o stavovima i ma koliko se ne slagali s rigidnosti druga Kajina i ne vjerovali u moć intelekta Vesne Pusić - njih se dvoje u krugu ponuđenih jedini čine koliko toliko trezvenom, normalnom i ne iskarikiranom varijantom.
Komentari
Za komentare/igre morate biti prijavljeni kao registirirani korisnik.