DOP magazin pop & off kulture

"Dođi dijete, sjedi u kapelicu. Reci, jesi počinio kakve grijehe? Imaš šta za ispovijesit, ovaj ...ispovijedit."

"Paaaaa, ono, u školi mi je malo dosadno. Više me zanimaju kompjuteri. To rasturam doma. Tate nema, mama je stalno na telefonu, dosadno mi bude, pa tipkam, ne znam jel to grijeh."

"Aaaa nije. Ajd dalje."

" Onda jesam Velečasni, bludno sam mislio. Imam snove kad sanjam da mi Vladin tata pregledava guzu, a on nije doktor nego je doktor za aute i za klince, bar mi tako kaže."

"A ha, ma nije ti to pravi grijeh dijete. Bilo bi grijeh da mi nisi rekao o tome, da to držiš u sebi. To bi te mučilo..."

"Znam Velečasni."

"Je li to sve?"

"Paaaaaa..."

"Ajd no dobro... Sad lijepo izađi iz kapelice i dođi k meni u sobu da ti pokažem nešto. Kako svijeće gore i neke slikice i tak to...a da ti meni popraviš malo kompjuter, nešto mi Internet šteka."

"Evo idem Velečasni."

"Odi sinko. Da ti pokažem da su svi ljudi i djeca pomalo griješni. Moraš znati da je Bog uvijek u pravu i njemu moramo služiti, a on nije stvorio ljude na svoju sliku i priliku, nego im je dao tijelo da griješe. Kad si mali još ne moraš puno, ali nije loše malo ni griješiti. Ako išta drugo, eto, da se imaš što doći meni ispovijediti, hehe, jel tako. Ma kako da nije. Slatki mali. Evo, sad ću ti i ja pogledati guzu malo i ja sam ti doktor za guzu, tako mi svega."

"Evo Velečasni."

"Ooooo fina mala guza. Izgleda da je malo preblijeda. Morat ćemo pogledat malo. Ajd samo ti čiči meni u krilo dok gledaš taj ekran, pa da se malo prodrmuckamo, ko da je potres, jel da, hehe..."

"Da Velečasni, hehe..."

I tako je s osmijehom završen još jedan dijalog predstavnika klera i predstavnika djece. Događaj se nije zbio nigdje u realnom vremenu Hrvackom anno domini 2010. niti koju godinu prije. Samo se tiho šuškalo o verzijama sličnih priča. Što ne mora značit da su istinite jel` da hehe, da parafraziram Velečasnog.

U ime Oca i Sina i Korice Kruva Duha Svetoga, eno se pred koji dan i Sveti Otac Papa Benedikt XVI. ispričao žrtvama koje su seksualno zlostavljali svećenici irske katoličke crkve, poručivši im da zbog toga osjeća stid i žaljenje.

Jesu li mu bili crveni obrazi i zajapureni od stida, ne razaznaje se na fotkama. Nije ni bitno na kraju krajeva.

Nije ni Irska izdvojen slučaj. U Amerike je Vrag odnio Šalu. Zato su ovdašnji svećenici blaga pogleda i nježnog dlana. Skrušeni pred Bogom. Poneki od njih i guzom.

Ali sve je to ispod površine i off the record jerbo je službeni stav Crkve u Hrvata u vezi slučajeva pedofilije: “Kad govorimo o pedofiliji, vrlo jasno želim istaknuti da je ona prema kršćansko-katoličkom moralu uvijek smatrana jednim od najtežih grijeha protiv šeste Božje zapovijedi, zvan ‘crimen pessimum’ (najteže zlodjelo). Kao zločin pedofilija, bez obzira na to tko ju učinio, zahtijeva sankcije i njome se trebaju pozabaviti nadležna državna tijela. U tome smislu nedvosmisleno upućujemo na to da svaki takav slučaj mora biti prijavljen policiji. Osobama u crkvenoj službi kojima se dokaže takav čin, Crkva oduzima službu i zabranjuje daljnje kontakte s maloljetnicima. Napominjem da je često riječ o osobama poremećene psihe kojima je potrebno liječenje, čak i prisilno””, prema izjavi Zvonimira Ancića, glasnogovornika Hrvatske biskupske konferencije. Ali to je teorija za javnost.

Nakon što su otkriveni brojni slučajevi seksualnog zlostavljanja maloljetnika u školama i sjemeništima katoličke crkve, kao i velik broj prijava protiv svećenika pedofila Europi, reklo se ako i ima toga u Hrvata, kao što je bio Ivan Čuček svojedobno, pa Drago Ljubičić, valja ih odmah izolirati i odbiti od zaklona Crkve.

Kardinal Bozanić misli da je sve to velika utora protiv Crkve, moralne vertištale našeg oronulog i posrnulog društvanca.

No, da se vratimo na početak priče.

Velečasni i Dječak su prijatelji. Igraju i stolni nogomet skupa u župi. Happy End. Jer pedofili u crkvi zapravo nisu pedofili. Ni Bog nije onim kakvim se čini. Obrijao je bradu i pogrubio dlanove od pretjeranog tapšanja i maženja svite onih koji mu služe. A bogme ni vjera nije što je nekad bila. Ja recimo ne vjerujem da u hrvatskim crkvama ima tako zlih i naopakih ljudi koje više od oprosta i ispovijedi zanimaju dječačke i djevojčaste guze i pipice. Nema šanse.