DOP magazin pop & off kulture

Dana 15. travnja anno domini dvijetisućeidesete blagodarim rano jutro u kojem dišem i rečenice pišem. Probudio se malko prije kraja mraka. Nimalo mamuran. Pekarsko vrijeme. Savršeno za piskaranje.

Apsolutno saživljen s nebitnošću svih tih opisanih procesa unutar jednog kolumnističkog perioda, redovni je ritual paljenje kompjutera i brljanje po Internetu - od desetak info punktova domaćih do isto toliko inozemnih. I volio bih pročitati ponešto novoga o svijetu glazbe, filma, knjiga. No, prema internetskom profilu mimo radnog vremena koristim se web životarenjem nekih sat vremena.

Dovoljno da kontroliram ja Bill Gatesa, a ne on mene. Slučajnim odabirom i nasumičnim kliktanjima krenem od Neta, Jutarnjeg, Indexa, T Portala, Večernjeg, 24 sata, ... i zaista tri točkice. Nije istina - spavam. Još uvijek spavam. Ne može biti zbilja. I namjerno to želim prespavati. Jedino u što nisam siguran jest da postoji itko tko će me probuditi iz ove jebene i katastrofične noćne more. Prostakluk all over. Svuda, nasvuda, posvud, usvuda. Razumijem da seks prodaje i razumijem da ljudi u vremenima kriza traže što laganije sadržaje, ali ne razumijem uredničko povampirenje i demonologiju po kojoj čitatelje smatraju priglupom, nepismenom, retardiranom marvom podcjenjujući ih toliko da smatraju kako su im masspeekovi i geografski toponimi zaista guzice, sise, pimpeci i pičkice.

Zar doista to prosječna Hrvatica i Hrvat žele znati. Koja je boja pičke jebene Maje Morales ili kako se već zove sezonsko voće kad je ugasla Simona Jebena Gotovac i njen belosvecki supruž? Nemoguće. To se ne dešava. Bit će da su snovi. Noćne more, whatsofuckingever. Nimalo aseksualne i nimalo neagresivne. Nemam ništa kontra njih, dapače, divne su ali kad su predmetom odabira, a ne prisilom. A ovo je počelo dobijati predznak pandemije obzirom da ni klik mišom na drugo mjesto više ne priječi atake.

I dobijem poriv psovati i jezik otrovati čisto radi usporedbe da vidim jesam li dovoljno trendy, uklapam li se u predodžbu prosječnog Hrvata ili me fakat treba penderčit oralno i analno i izolirati na Goli otok jer me mimo snova ne zanima drugačiji bijeg od hrvatske stvarnosti i sivila. Fakat me zaboli onaj organ za sve te starlete i njihove financijere, menađere i pimpove i platiše. Pogotovo njihove poze u redaljkama i sklonosti prema mjenjačima kojih mondenih marki automobila. Ali ne vidim način kako bi se taj sustav bezvrijednosti mogao promijeniti jer ne pokazuje tendenciju smirenja ni prestanka, pače gomila se. Gomila se gomila.

Daj više taj potres nek drmne i brdoviti Balkan pa da nam konačno search & destroy poetika ne bude pitanje deklaracije nego prisilno stanje stvari. Kad već nema ufanja ni muda čovjek, priroda bi trebala imati taj neki univerzalni uzdrm za pravicu. Ne može biti pravo da mi se u snovima, tim opisanim paralelnim djelićima stvarnosti, pričinja kao udarne vijesti drmusanje sise Ane who the fuck Karabatić (the devil inside mi šapuće s ramena: "Ehej glupane, nije Ana nego Ava"), da je Suzana Sanader (nije Sanader nego je Kosor, i nije Suzana nego Umusana, ovaj Jadranka, op.ur.) pobijedila u bitci protiv lijepe guzice Jelene Glišić, da je nadnacionalna heroina Severina Slovencima rekla kako voli guzice (i ne samo to, ali to smo sve odavna vidjeli i saznali pa što je tu vijest?), da su Pamela Anderson i Britney Spears još uvijek vijesti sa svim svojim centralnim celulitima i silikonima, nove eskapade jako dramatičnog privatnog životarenja posrnule rock zvijezde i nimalo legendarnog Gorana Bareta. I tako redom...

Mislite da su gore izrečene prostote vulgarnije od ove letimično izabrane ponude medija? Ja ne mislim. Uopće. Spavam.