DOP magazin pop & off kulture

Frenkie je donio državu. Je da je bio nazubljen i da se kesio. Čini se da je bio plodom spretnih i sretnih okolnosti. Našao se "u povijesnom trenutku" na pravom mjestu i upiknuo. Jest da je bio Yu army kadar i general. Jest da ga je okružilo mutikaša, ali ne bi ni sam magnetizirao sav taj lopovluk, privatluk, pašanluk i privatizacije da nije bradom bio taki.

Onda je odumro.

Došao je vic maher. Lik simpatičan, srdačan, narodski nako. Leeeega. Malo su mu prigovarali bezkarakternost, licemjerstvo, poltronstvo određenim političkim nivoima. Ali sve se činilo dobrodošlom promjenom nakon desetljeća stisnute usnice, stisnute šake, prigušenog svijeta i uštogljenog kešenja. A ponajviše stališiranja.

Deset je godina prošlo u mahu. Klik. Jedan pucket prstima. Sišao Stipica da napravi mjesta za Ivicu.

Nije se još stišala bura od maestralnog odlaska ljigandvorskog šjora dotura Ive (koji se odlučno obračunavao s kriminalom i lupetao šakom po stolu), kad mu evo imenjaka na čelu države.

Ivo je Josipović fin, ugodan, miran, staložen čovjek. Profešur i mužikaš. Novi pravdaš. "Glazbenik koji je odlučio uštimati svoju zemlju" tepaju mu s BBC-a. Agnostik je koji izgovara "tako mi Bog pomogao" jer tako piše u protokolarnim inauguracijskim bistkama. Milanovićev joker i karta za pauničarenje i preseravanje, te politiziranja raznih oblika.

Glazbeno je Ivo prema medijima i javnosti pisao samo ozbiljna i komorna djela. Ima i par CD-a dokaza tome. Kuži on partiture i nadasve je inteligentan čovjek. Mjesta je za sve. Ima ozbiljne glazbe, ima tradicionalne, ima popa, ima jazza, ima rocka, sve nešto urbano s Urbanom i bez njega. Sjeo je u spotu za klavir. Uglavnom mu se klanjaju jer je puno napravio za glazbenike u smislu pokretanja cijele ZAMP stvari i definiranja terminologije zaštite malih autorskih prava na terenu Lijepe Naše ne samo za turbo folkere, gangere, ojkavce i tamburaše. Spojio je ljubav prema pravu i ljubav prema glazbi u vrlo konstruktivno sročenu knjižicu koja je poslužila postavljenom Zakon o autorskom pravu.

Nismo se imali prilike sretati s glazbene točke gledišta - ne recenziramo djela ozbiljne glazbe, intervju ćemo prolongirati za vrijeme predsjednikovanja kako ne bi ispalo da preferiramo bilo kojeg od predsjedničkih kandidata. No, sjećam se kao danas ujutro kako sam na drugoj godini Prava čamio po hodnicima priključene zgrade ovoj centralnoj ispred zagrebačkog HNK i 13 puta zaredom (tada još nije bilo Bologne) dolazio na ispit "Krivičnog procesnog prava" čekajući njegov potpis i lupanje štambilja. Na zagrebačkom Pravnom fakultetu tokom Devedesetih. Znanje s prvog izlaska reproducirao sam i 13.-ti put. Nakon 5.-og rušenja nisam više učio, čak niti ponavljao. Samo sam dolazio i testirao tvrdoglavost ili izdržljivost. Dvoboj ovnova i živaca. Dolazim, ponavljam se, izvlačim pitanja, reproduciram, lupam napamet, i znam ponešto. Trinaesti puta je rekao, parafraziram "kolega, svaka čast za izdržljivost. Imali ste i prvi puta znanje za prolaz ali sam htio da mi date više. Sad znam da je kontraproduktivno se inatiti. Odite više skoncentrirajte se na druge predmete". Hvala, doviđenja. Inaukurirao sam se do ureda Prve Dame na tada Trećoj godini. S njom je bilo lakše. I baš je bila simpa. D sam iole arogantniji zakleo bih se kako je gledala mladog studenta očima koje su upijale samo simpatiju, dajući još koji doživljaj.

Ajde profesore na dajte gušta ovima koji vas metaforama pljuskaju sluzavim lignjama i proglašavaju anemično blijedim krpama. Živnite malo. Nećete valjda Baretu dati reći koji je put k sreći.

Na stranu inauguracijska sranja i govorkanja. Što je na srcu?