DOP magazin pop & off kulture

"O kako je lepo biti glup" pevao je pred dve i po decenije Bora Đorđević, zakleto ukleti neprijatelj Hrvata, Levata, Rvata i svega što diže dva a ne tri prsta u znak viktorije. Ironije radi, zašto ne bi baš ti stihovi ispali silno proročanski, ma kako istovremeno bili i uličarski i ljevičarski i stočarski. Jer univerzalno su pravilo i uvijek budu jedno od najdivnijih rješenja kad se glavom zaletite u zid, gurnete i ne ide dalje. Zašto uostalom od susjeda ne posuditi umnosti tog tipa kad već ovdašnja avlija ne sublimira tako jednostavno, brzo, lako, i ne opisuje razvoj događaja.

Donedavno sam gajio iluziju da su veliki umovi neuprljani prizemnim stvarima kao što su fiskalije, natezanja oko ego pumpinga, vješanje usranih gaća i popišanog rublja po svim štrikovima Lijepe Naše Usranice Domovnice. Podpitanje o licu i naličju velikih umova našeg društvanca isto bi bilo na mjestu, ali nemojmo se zamarati detaljima.

Sve do trena kad nedavno nepročitam onu javnu prepucačinu u svih sedam krucijalnih točaka povlačenja užeta i mjerkanja čija će "povuci - potegni" strana prevladati.

UFFC it is. Ultimate Fucking Fighting Championship. I Nova TV prenosi, ali nemaju ekskluzivu. Svi su rvacki mediji dobiju porciju puncheva, više low nego highkickova. Samo što su mozgovi u pitanju. I verbalije namjesto šakalija.

U lijevom kutu - teška kategorija - Miroslav Radman - osnivač i ravnatelj Mediteranskog instituta za istraživanje života (MedILS). On radi na produženju vijeka trajanja i kvalitete života, laički sročeno iz 27.-og gledateljskog reda dvorane. U suprotnom kutu, desnije reflektorima - Ivan Đikić - supervelter kategorija - redoviti profesor Medicinskog fakulteta Sveučilišta Goethe u Frankfurtu, izvanredni profesor na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu, te voditelj Laboratorija za molekularnu biologiju tumora u MedILSu.Doduš ovo zadnje je stjecanjem okolnosti the EX. On je pak lovac u borbi protiv raka, shvatila je to ljepotica koja nosi table s brojem rundi u ringu.

Startalo je vjerojatno odavna i daleko od očiju javnosti, u nekim zakulisnim kutekima laboratorija spomenutog Instituta. Oluje su kretale po međurežnjevima sivih moždanih stanica svakog od branitelja titula pomalo. Profesor Ivan Đikić prekinuo je profesionalnu suradnju s Mediteranskim institutom za istraživanje života u Splitu. U priopćenju koje je poslao medijima za to je okrivio ravnatelja MedILS-a, profesora Miroslava Radmana kojeg optužuje za insinuacije i laži profesora Radmana, između ostalog optužujući ga da u sprezi s Emilom Tedeschijem namjerava financijski i korporativno čoporativno preuzeti MedILS. Zbog tih uvjeta Đikić je digao sidro. Pljas.

Nije se dugo čekalo aperkata natrag. Radman se fino verbalno kretao i isto tako javno protunapao Đikića taktikom prokušanog mahera i prekaljenog borca. "Đikić je sijao nezadovoljstvo i zbog njega je Institut napustilo barem sedam kolega koji su u MedILS došli prije Đikića", rekao je Radman dodajući je da je njegova pogreška bila strpljivost jer je vjerovao da će se Đikić smiriti bez obzira na njegove stalne poruke da bi on mogao bolje voditi Institut. Nije zaboravio reći ni kako je njegov i Đikićev koncept istraživanja potpuno suprotstavljen, različit te da javnost možda ne zna da je Đikić jedini voditelj grupe koji nije donio niti jedan projekt, niti donaciju u MedILS. Bang. Đikić impristi lucasovskom fantomskom kretnjom uzvraća udarac: "U Hrvatskoj, gdje kriza pogađa sve slojeve društva, otužno i deplasirano zvuče kritike prof. Radmana upućene donatorima, gradu Splitu i Vladi RH da “nisu učinili dovoljno za njega” i da radi toga odlazi iz Hrvatske. Zar Vlada nije uložila preko 35 milijuna kuna, grad Split dao na korištenje najvredniju lokaciju u Splitu za sljedećih 40 godina, a donatori financirali rad Instituta u zadnje tri godine. Prijetnje o prijenosu Instituta u Saint Tropez isprazne su jer ne postoji „dvorac“ koji godinama čeka na preseljenje MedILSa iz Splita, niti postoje međunarodne znanstvene agencije ili institucije (ERC, FP7-EU) koje žele financirati istraživanja „eliksira života“ u tom dvorcu....". I tako dalje i tako duže et cetera.

 Sudac je javnost, javnost je zbunjena, ne zna bodovati.

Ne bi li veliki umovi (čitaj: znanstveni umovi) trebali biti iznad svojih ega, iznad financijskih interesa, iznad nadjebavanja čiji je kurac duži, iznad otužnog hrvatskog jala i predvidljivog prosjeka te načina raspravljanja stvari van in medias res? Ne bi li mogli presijecanje svojih istina riješiti u pripadajuća laboratorijska četiti zida, bar kako bi malim Rvatićima poput mićog čitatelja, produžili iluziju kako u nas postoje izolirane oaze netaknute prizemnim spikama i kako velike umove ne može zaraziti jedna tako nesuptilna boleština kakva je trulež ega, pomiješana sa samodopadnošću i na kraju stabilizirana onim što pokreće i urušava svijetove. Profesore Radmane i profesore Đikiću, ako šapnemo da je lova to o čemu se radi, hoćete li obojica podići ruke na neriješeno. U znak pobjede. Može li se to znanstveno relativizirati?

O kako je lijepo biti glup. Jeftina, a ne skup. Glup i gluplji. Najglupaviji. Tamo, u ćudorednoj gluposti nam svagdašnjoj, nema problema.