DOP magazin pop & off kulture

Upoznajte Vibralux. Jedno od najkvalitetnijih imena poljske underground trip hop glazbe. Ann Ruttar je simpatična djevojka koja se izvrsno služi hrvatskim (intervju NIJE prevođen), što se vidi iz priloženog. O njenom razvojnom glazbenom putu, prošlosti i budućnosti ispričala i ispisala je podosta. Intervju i otkrivanje ovog sjajnog glazbenog stvorenja moram zahvaliti Damiru Radiću (da, onaj o kojem sad puno pišu i strepe zbog neobjavljenog romana). Da je pravde sutra bi čitali u engleskim i američkim tabloidima o njihovoj kvaliteti. Ovako DOP Magazin je opet groundbreakin` teren.

Odakle ti u glazbi? Kako, kada i zbog kojih je ljudi (utjecaja) počelo tvoje aktivno bavljenje glazbom?

ANNA: Čini mi se da... oduvijek. Glazba je uz mene otkud se sjećam, odmalena. "Glazbeno aktivna" jesam negdje od 6., 7. godine mojeg života. Tad sam počela učiti svirati klavir, tad su krenuli i prvi nastupi, prvo u glazbenoj školi, a onda po festivalima i natjecanjima. Prvih deset godina sviranja na klaviru, dakle I. stupanj glazbene škole, a i znatni dio II. stupnja, jako sam ozbiljno mislila o sviranju klasike. Fascinirao me je (sic!) Ivo Pogorelić, da, ona najviše. I tko bi tad rekao da ću ga 2003. slušati u Zagrebu, u Dvorani Vatroslav Lisinski! No, pjevanje je bilo uvijek negdje tu. I "stvaralački zanos"... (Napisala sam čak i neku skladbu za klavir i kontrabas). U dubini osjećala sam da htjela bih učiniti nešto ozbiljnije sa svojim glasom. Osjećala sam njegovu prisutnost, bliskost u sebi i, naprosto, nuždu pjevanja. Tad su nastale i prve skladbe. Izmišljala bih harmonije, pisala riječi... Klasika je još uvijek jako važna za mene: puno mi je dala i još uvijek puno mi daje. No, na kraju krajeva odlučila sam upisati glazbeni fakultet, fakultet za jazz glazbu - pjevanje. Moj klavir ostao je uz mene i... pokazao se veoma korisnim. Umjesto da vježbam pjevanje uz pratnju nekog klavirista, mogla sam vježbati i sama. Bila sam neovisna. Pravi glazbeni život krenuo je tek nakon diplome. Koncerti po klubovima, pjevanje pratećih vokala uz starije "poljske zvijezde", snimanje reklama, npr. o tjestenini. No, pojavila se želja stvaranja. A onda počelo traganje za ljudima koji bi htjeli raditi na autorskom projektu... Tako sam našla Marcina s njegovom Vibra Lux-idejom.

MARCIN: To je bila uvijek ozbiljna avantura. No, možda osim prvih dviju godina, kad sam kao osmogodišnje dijete bio prisiljavan vježbati na klaviru. A onda je bilo ozbiljno - otkad sam shvatio da curama postaju dosadni dečki koji igraju nogomet...

Gostovala si u bendu Natanael. Kakvo je bilo iskustvo?

ANNA: Što se Natanaela tiče, nije završilo na samom gostovanju. Postala sam zapravo punopravni član Natanaela (www.natanael.com.pl). Prvo snimila sam prateće vokale samo za jednu pjesmu. Ta je pjesma bila predestinirana za kompilaciju Far Away From Jamaica. A onda, godinu dana kasnije, počeli su razgovori o trajnoj suradnji. Neki su, sada već bivši, članovi benda odustali od sviranja u Natanaelu i potrebni su bili novi ljudi. U Natanaelu pjevam i sviram na mom Rhodesu. To mi je gušt! I miješam se, joj, miješam se u aranžmane. A Natanael mijenja svoju zvučnost. To je jako kreativan period za Natanaela. Počeli smo raditi na novim pjesmama. To je, kao što uvijek, izazov. A uši i duša sve više se otvaraju.

Ti si formalno obrazovana glazbenica. Završila si Akademiju. Pomaže li ti to pri slodobnom sviranju ili bi samoukost i mašta bile dovoljne?

ANNA: Ne znam kako bi to bilo kad ne bih završila akademiju i ne bih bila glazbeno obrazovana, jer već jesam obrazovana i gotovo je. Puno sam naučila, ali ostala sam pokorna, no ne prema ljudima koji su me učili, nego prema glazbi. Puno sam se borila kako bih sačuvala svoju individualnost, svoju viziju pjevanja. Teško je školovati "karizmu", teško naći pravog majstora... Susreti s mnogim, samoukim glazbenicima pokazali su da oni ni u čemu nisu gori od "stručnjaka". Čak i su "čišći", otvoreniji i pokorniji. Papir, diploma zapravo ništa ne znače. U glazbi, u umjetnosti, najvažnija je duša. Ako netko ima osjećaj za glazbu i zna svirati u skladu sa svojim emocijama, zna izražavati svoje zvukovne misli - to je najvažnije. Šta će mu onda papir? Još nikad nikome nisam priložila diplomu... A najviše naučila sam sama, dok sam nastupala i snimala.

Između ostalog sjajno se služiš hrvatskim jezikom. Osim što dokazuje tvoje odlične sluhovne i fonetske sposobnosti, odakle interes za naš jezik?

ANNA: Joj, hvala. Moglo bi biti još sjajnije! Naprosto obožavam strane jezike. Slavistiku upisala sam malo intuitivno (dalazila je u obzir još i romanistika, no slavistika je pobjedila). Brzo se pokazalo da ne radi se samo o nekom slučajnom izboru, nego da slavisitka postala je moja prava, druga pasija. Luda sam za Hrvatskom, za hrvatskim jezikom, za Jadranom, Zagrebom i mojim zagrebačkim prijateljima... i za Josipom Severom! Zvuk diktira smisao, jel`da?

Dolaziš li često u Hrvatsku i jesi li imala prilike svirati s nekim od svojih bendova?

ANNA: U Hrvatsku dolazim toliko često, koliko god mogu. Htjela bih dolaziti sve češće. Sada bih morala doći što prije, čak i na dulje vrijeme, u vezi s pisanjem doktorata. U pitanju je hoću li dobiti stipendiju... Nisam svirala u Hrvatskoj niti s jednim od mojih bendova, no nadam se da to će se jednom promijeniti. Ipak, pjevala sam par dana u Dubrovniku s američkim jazz-klaviristom, Larryem Porterom. To je bila spontana "akcija". Jedva smo se upoznali, a Larry, u roku od 10 minuta, pozvao me je s pozornice da nastupam s njegovim triom... Nisam imala izbora. Ponekad to je jako dobro: ne imati izbora!


Planovi vezani uz glazbu... jesi li zadovoljna/zadovoljan trenutnim stanjem ili kaniš intenzivirati solo karijeru?

MARCIN: Uopće nisam zadovoljan s aktualnim položajem benda. Zadnjih godinu dana totalno sam zapustio naše stvari. Kao što sam već spomenuo, radim kao novinar u Dnevniku i sada nemam vremena za ozbiljno sviranje. Ali to je vrijeme borbe s materijom i vrijeme stvaranja. Zarađujem i na studio. U ovom trenutku imam već 80% "igračaka" o kojima sam vec odavno sanjao, jer Dnevnik me dobro naplaćuje.
Mogu sada producirati ono što želim, bez da izlazim iz kuće. I ovdje je zamka, jer sada, kad slušam ono što je već registrirano, znam da bi sve moglo biti još i dva puta bolje snimljeno! Ionako snimke Vibra Luxa nisu loše. Ali kad bi htjeli na kraju krajeva izdati CD, snimali bismo još jednom. Imam plan da radim još negdje šest mjeseci, a onda naći ću neko opušteno radno mjesto, manje ću zarađivati i samo svirati, svirati, svirati... Držite mi fige da u pravom trenutku dobijem otkaz ;-)

ANNA: Ne mogu reći da nisam zadovoljna. Stalno sam "glazbeno aktivna", snimam, nastupam. Fakat, šteta što smo malo pauzirali s Vibra Luxom, no i Marcin, i ja imamo svoje neke poslovne obaveze. U Poljskoj nažalost nije moguće živjeti od same glazbe. Ali ja sam zadovoljna sa svim što je bilo. I zahvalna sam glazbi. No, čime više glazbe u mom životu, time više sam je žedna. Glazba me neprestano mami. Blago je prebivati u gostoljubljivim sobama glazbe. Stalno se otvaraju neke nove prostorije... Bilo chillout, bilo reggae, bilo hip-hop, bilo jazz... Želim nalaziti nove, glazbene konfiguracije u kojima mogla bih ostvarivati zvukovne i ne samo zvukovne ideje. Još malo i čut će se koja pjesma na hrvatskom... No, to je slatka tajna.

Kakva je situacija u Poljskoj što se tiče ambijentalnog trip hopa i nezavisne glazbe? Može li se živjeti od toga?

MARCIN: Što se tiče bendova i glazbenika - genijalno je. No, tek nekoliko godina imamo pristup profesijonalnoj opremi i stručnom snimanju. Baš smo oduševljeni s tom situacijom i mnogo umjetnika producira glazbu na svijetskom nivou: od ambienta, preko clubovog popa, sve do avant rocka. I doista je zanimljivo, jer glazbenici i slušaoci žedni su novih zvukova, nije im toliko dosadno, kao što je Englezima, koji su već "sve" čuli. Neka dođu u Poljsku, a odvest ću ih na takve koncerte, da će pasti u nesvijest! No, ovdje postoji i druga strana medalje. Zanimljive glazbe uopće nema na galzbenom tržištu. Egzisitra negdje u pozadini, izdavana "na svoju ruku". Čak i kad netko uspijeva dobro izdati CD, nema šanse na promociju u medijama.. Na radiju se čuje nepodnošljiv pop u izvedbi 60.-godišnjih zvijezda ili, nula bodova, patvoreni(e) mutež/trice(?) u stilu zvijezda r`n`b ili ženirajuće kopije gangsta-rapera. Ako dobre glazbe nema na radiju, ljudi o tome ne znaju i krug se zatvara.
Pristup zanimljivoj glabzi imaju samo koneseri i novinari. Imam tu sreću u životu da sam novinar (glazbeni) i dosta glazbe slušam. U tjednu slušam oko 30 CD-a. I ovdje je odgovor na drugi dio pitanja - ne može se ovdje živjeti od alternativne glazbe. Moglo bi se jedva održati na životu. Fali i dobrih producenata, koji bi bili svijesni suvremene glazbe te znali realnost suvremene glazbene produkcije. Ima jedva par smislenih producenata. Ostali su dinosauri izgubljeni između 80.-ih godina, koji su osrednji obrtnici, ali imaju svoje veze. Zbog toga zarađuju - produciraju pop za mlađe starlete i za djedove koji već 30 godina pjevaju iste pjesme i tako to ide. Fali hrabrih, sigurnih u sebe ljudi koji bi imali viziju i znali o čemu se radi.

Kakav je uopće profil publike u tvojoj domovini? Imaju li sluha više za komercijalu ili ima dovoljno mjesta za nezavisne izvođače?

MARCIN: Slušaoci alternativne glazbe u Poljskoj su stanovnici većih gradova, studenti, 30-godišnjaci koji su počeli bolje zarađivati i sada mogu nadoknaditi ono glazbeno koje su prije promašili. Na žalost 80% Poljaka sluša glupi, sasvim bez veze, pop, kao što je i u većini drugih dražava. No, na Zapadu Europe, osim onog glupog popa postoji i zdravo tržište glazbene alternative. I to je razlika.

Ispričaj mi ponešto o Vibra Lux projektu. Preslušao sam neke materijale. Iznimno ugodani i blagi instrumentali...

ANNA: Marcina našla sam preko oglasa, u glazbenom periodiku. To je bio jedini oglas koji sam uzela u obzir. Da me netko pita zašto - ne bih znala racionalno odgovoriti. No, možda zbog toga što Marcin je obavijestio da traži ne-hirovitu, ne-mušičavu pjevačicu... Tako je krenula suradnja i moja česta putovanja iz Katovica do Varšave (ja sam na jugu, a Marcin u glavnom gradu). Prvo smo "kreirali" zvukovnu masu. Znali bi se zatvarati po nekoliko dana u studiju i skoro neprestano snimati, pa analizirati. To je bila zbilja prava, konkretna suradnja! Sjećam se da sam ponekad i u snu "slušala" ono što smo snimili... A onda smo izašli van i počeli, sasvim uspješno, predstavljati naše kreacije. (Tako smo došli i do značajnog poljskog festivala u Opolu.)

MARCIN: Vibra Lux je moj prvi projekt i veoma sam sentimentalan prema njemu. Zahvaljujući Vibra Luxu, naučio sam suradnje s pjevačicom, shvatio sam o čemu se radi u produkciji, iako u onom pogledu jesam samouk, ovisan o kupovanju kriminalno skupih igračaka za produkciju, a onda učenju korištenja se njima. U ovom trenutku imam doista dobar studio. Imao sam i mnogo sreće da sam upznao Aniu. Ania je obrazovana jazz-pjevačica, baš mašina za izmišljavanje i kreiranje melodija i harmonija. A i odlično se razumijemo, u smislu estetike. No, bili su ponekad tijekom snimanja i teški momenti. To je užasno važno učiti surađivati s pjevačem/pjevačicom. Veoma važni su izvanglazbeni faktori, komuniciranje. Treba biti malo i kao psiholog. Često, dok smo snimali s Aniom, sugerirao sam neki vibe, primjerice govorio o nekom prizoru iz filma ili nekoj pjesmi. Komunikacija je za mene najvažnija. Važnija od tehničke savršenosti. No, tehnika u "Aninom slučaju" nije nikakav problem. Niti jednom nismo koristili pitchshifter...
Sada malo sam odustao od mekih zvukova trip-hopa i chillouta. Htio bih improvizirati s elektronskim instrumentima i s kameralnim akustičkim bendom. No, to su samo planovi za budućnost.
Ovako ili onako, želim i dalje nastupati s Vibra Luxom, jer sviranje koncerata je fenomenalna stvar.