DOP magazin pop & off kulture

Kaže vijest, pokradena crkva u Oklahoma Cityu. Tijekom večeri nepoznati lopov je otuđio instrumente koje koriste crkveni bend. Cijela zajednica je u tuzi, a mladi bend koji je kroz duhovnu glazbu spoznavao vjeru sada ne zna što da radi. Vlast i crkva u strahu da mladi ne odu na krivi put.

Nisu ni znali da je opićeni gitarist Wayne Coyne bio taj koji je uznemirio zajednicu. Ipak, bilo je to zbog plemenitog cilja. Zbog stvaranje grupe, kojoj su mu se pridružili brat Mark (vokal) i basist Michael Ivinsa, koja je svoj debut nastup imala u tranvestitskom baru.

Od 1985. do 1987. desilo im se masu stvari. Objavili su 3 albuma, prvi "The Flaming Lips" koji je stvaran pod utjecajem Stoogesa i Zeppelina, te "Hear It Is" 1986. i "Oh My Gawd!!" godinu dana kasnije. Oba albuma su imali puno psihodelijskih elemenata i bila osvježenje na tada pomalo učmaloj sceni.
Pronašli su i za vrijeme snimanja prvog albuma bubnjara Richard Englisha, a nakon debut albuma napustio ih je Mark, pa su iduća dva albuma snimili kao trio.

Tijekom turneje s Butthole Surfers upoznali su koncertnog promotora Jonathana Donahuea iz Mercury Rev i on im je postao tehničar zvuka.

Onda 1989., snimaju četvrti album "Telepathic Surgery" koji je lagano bio eksperiment post punka i garage rocka.Onda opet odlaze na koncerte i opet dolazi do rošade u bendu.Odlazi bubnjar English, a zamjenjuje ga Nathan Roberts. Također dolaze i gitarist Ponemann, a već tada njihov prijatelj, tehničar i gitarist Donahue također postaje punopravni član, koji paralelno snima i debut Mercury Reva.

"In a Priest Driven Ambulance" iz 1990. je genijalan konceptualni Wayneov projekt kroz koje provlači religijske teme i početak njihovog uspona.

Gle čuda, opet prevrati u bendu i još 2 nova albuma.
Godine 1992. potpisuju za Warner i albumom "Hit to Death in the Future Head" koji je bio kombinacija žestokih riffova i melodija koji ulaze u uho, te njihovog ulaska u indie vode.

Onda opet, kao da je pritaljeska nogometna utakmica, i trener Wayne isprobava sve igrače, da bi odabrao najbolje, odlaze Donahue i Roberts, a bendu se pridružuju Ronald Jones i Steve Drozd i u toj, petoj, postavi je snimljen "Transmissions From the Satellite Heart", s kojim su otišli na američku turneju. Singl sa albuma "She Don't Use Jelly" postao je veliki hit gotovo godinu dana nakon objavljivanja i upada u TOP 40, te postiže veći komercijalni uspjeh.

Godine 1994. su objavili zbirku "restlova" "Providing Needles for Your Balloons", a slijedeće godine izbacuju "Clouds Taste Metallic". Unatoč nadrealnim tekstovima i popa na tragu Wilsona, kojima su napravili izuzetne singlove "Bad days", "Brainville" i "This here giraffe", nisu ponovili komercijalni uspjeh "Transmissionsa", ali stiču hordu obožavatelja. Meni osobno jedan od najdražih njihovih albuma.

I ni 5, ni 6, već 96ta i ode sve u pičq materinu. Jones je odlučio nikome ne reći ni riječi i otišao je na spiritualno putovanje. Ma ne bi to bilo ništa loše, nego se on dugo, dugo, dugo nije vratio,a ni javio. Šjor Drozdu su zamalo amputirali ruku jer ga je ugriza pauk, a Ivins je doživio car crash. Najgore od svega sumnjalo se da je Coyne blago rečeno popizdia, jer je imao u planu nebulozne projekte.

Ali ajde, ostane njih troje Coyne, Ivins i Drozd, i drugi put u karijeri, kao trojac, ali s različitim članstvom izbacuju ne cd, već projekt "Zaireeka" eksperimentalan komplet od četiri CDa, koji se sviraju ili svak za sebe ili u kombinaciji od 2 ili 3 ili sva 4 istovremeno, a na njima je bilo svega od jazza, preko indie popa do orkestra.

I onda, tadada,tadada dragi moji album u TOP 50 devedesetih, malo ispopiziran, ali i dalje zvučno kolažan, s temama koje postaju prizemnije i bave se ljubavlju, a ne religijom i svemirom i vjerojatno najbolji njihov album, "The Soft Bulletin".
Kritičari padaju "ničice pokošeni", a fanovi divljaju za cdovima i kartama za njihove koncerte.

Onda još jedno remek djelo, "Yoshimi battles the pink robots" koji je spojio indie, pop, elektroniku, psihodeliju i prog rock u prekrasnih 49 minuta i 35 sekundi glazbe.

Za ova posljednja dva albuma plus "Clouds Taste Metallic", sam posebno zapaljen i kad bi radio takvo nešto ušli bi mi sigurno u 100 najdražih albuma, a stvari s njih u top 50.
Toliko različitog žanra izmješano u takve predivne melodije, takvi banalni, a opet predobri tekstovi i nenadjebiv vokal.

I evo sada nakon "double-bill" turneje s Beckom, odlučili su nas počastit sa novim ostvarenjem "At War With The Mystics", na kojem se obračunavaju sa Bushem i to direktnije, a ne kako je prije znao kroz metafore,sa Britney i svima koji to žele biti, sa smrtnošću i glupošću.