DOP magazin pop & off kulture

Nakon što je prije nešto manje od godinu dana (na koncertu Londonskog Simfonijskog Orkestra) zagrebačka publika pokazala da u glavnom gradu postoji dovoljno ljubitelja klasične glazbe da napune Arenu, konačno je došao na red još jedan „klasični“ koncert u Areni, ovaj put u široj publici još prihvatljivijem izdanju. Uz možda najvećeg tenora današnjice Josea Carrerasa, kao gosti nastupili su irska sopranistica Celine Byrne, i Tony Cetinski.

Budući da su Londonski Simfoničari skoro napunili Arenu, očekivalo se da će sa ovakvim imenima (i k tome još prije Božića) biti prepuna, ali nažalost to se nije dogodilo. Dobro, ostalo je samo nešto praznih dijelova po vrhovima tribina, i svejedno je u Areni bilo gotovo deset puta više ljudi nego što uopće stane u „Lisinski“, ali ipak je malo čudno to što je na ovaj koncert došlo možda i manje ljudi nego na Londonske Simfoničare.

No dobro, onima koji su ostavili prazna mjesta na tribinama može biti žao što nisu došli, a što su mogli čuti oni koji su se po hladnoj zagrebačkoj noći probili do Arene?

Pa, prvo su mogli čuti Zagrebačku Filharmoniju koja je za uvertiru izvela ulomak iz Wagnerove opere Tannhäuser. Ovaj put pod ravnanjem Ive Lipanovića, i uz sjećanje na svog nedavno preminulog šefa dirigenta Vjekoslava „Điđija“ Šuteja. Kad smo već počeli sa Lipanovićem, mora se priznati da je ovaj put bio u prilično dobrom izdanju. Filharmonija je „radila“ bez greške cijeli koncert, iako je da budemo iskreni to moguće samo zato što na njih nitko nije previše ni obraćao pozornost - glavne zvijezde večeri su ipak bili neki drugi ljudi.

A izbor Lipanovića za dirigenta ovog koncerta ima još jednu moguću konotaciju: možda nije pristojno već o tome govoriti, ali praktički je počela utrka za novog šefa-dirigenta Zagrebačke Filharmonije.

Ako pretpostavimo da na to mjesto neće doći stranac (iako, tko zna), koga Hrvatska može ponuditi? Nikša Bareza je nakon Šuteja ostao jedini u Hrvatskoj koji je potvrđena „top“ svjetska klasa, ali on je već prilično star, a i vodi Simfonijski Orkestar HRT-a.

Ivan Repušić će sigurno postati svjetska klasa (istu večer je dirigirao Božićnim koncertom u Splitu), ali on je još jako mlad i angažiranje njega bi donijelo određeni rizik (iako sam prilično siguran da bi se pokazalo kao pun pogodak).

I onda nakon ove dvojice ne ostaje baš previše imena, možda Tonči Bilić, ali po mom mišljenju sa prevelikim „možda“, i naravno Lipanović, koji je ranije ove godine maestralno postavio i izveo „Carminu Buranu“ na Splitskom Ljetu, i polako se isprofilirao u dirigenta poznatnog publici. Hoće li on postati novi šef-dirigent Zagrebačke Filharmonije treba pričekati i vidjeti, a do tada možete na njihovom „siteu“ vidjeti da na stranici šef-dirigent još uvijek stoji Šutejevo ime. Sramota.

Nakon uvertire na pozornicu se popeo Tony Cetinski (hm, kako je čudno pisati „Tony“ sa ipsilonom, ali ako već tako hoće...). Tonyev „forte“ večeri je bila izvedba pjesme „Caruso“ Lucia Dalle, i to je odradio gotovo savršeno. Napisao bih i „savršeno“, samo da ne postoji izvedba samog Lucia Dalle sa Pavarottijem – ako to još nikad niste čuli prestanite čitati ovaj report, otiđite na youtube i tražite.

A i ako Tony već toliko voli tu pjesmu, nije je morao skratiti za par strofa. Ali dobro, čovjek inače pjeva pjesme za curice (i njihove mame), a ponekad poželi pjevati i „ozbiljne“ stvari sa „ozbiljnim“ pjevačima.

Hrvatski Bryan Adams? Ma da, taman je daleko od toga koliko i Hrvatska od Kanade.

No, tamo gdje je Tonyu nedostajalo samo ono „zrnce“ tehničkog savršenstva, to se nije moglo reći za Celine Byrne. Irska sopranistica je definitivno bila najugodnije iznenađenje večeri – tehnički apsolutno savršena, sa predivnom bojom glasa, ma bez greške, tu se nema što više pričati. I publika je to očito prepoznala, pa je Celine za svaku izvedbu dobila dugi pljesak, koji je itekako zaslužila.

A glavna zvijezda večeri? Carreras je pokazao zašto je jedan od „najvećih“ živućih tenora (btw, ispričavam se što u navodnike stavljam i što treba i što ne treba, ali ako Zlatko Gall to radi valjda ima nešto u tome).

Sad, da imam puno više iskustva u slušanju klasične glazbe, možda bih se i usudio napisati da je Carreras par puta možda imao i par sitnih greškica. Budući da nemam, to ću lijepo prešutjeti.

S greškicama ili ne, čim Carreras počne pjevati vidi se (ili bolje rečeno čuje se) zašto je to što je, i na to više ne treba trošiti riječi, samo ga treba slušati.

Da ih ne zaboravimo, na pozornici su još bili i zborovi „Ivan Goran Kovačić“ i „Zvjezdice“. Točnije, po mom „otprilike“ izračunu na pozornici ih je bilo barem stotinu, možda i sto pedeset. Impresivno samo po sebi, ali zbog postavka ozvučenja i (koje je bio daleko od idealnog, ali nećemo se na to žaliti, ozvučiti Arenu pa još za klasični koncert nije ni malo lak posao), zbor(ovi) se i nisu mogli previše primijetiti. Barem ne audititivno, vizualno su itekako bili tu.

A zagrebačka publika sa početka teksta? Hladna, rezervirana, odmaknuta.

Da, to je klasični koncert, ali je i Božićni koncert, i tu se od publike očekuje da se malo aktivnije uključi, što se nije dogodilo.

S jednom fenomenalnom iznimkom.

Naime, negdje oko „Tihe Noći“ dirigent se okrenuo prema publici, i izvođači su počeli „tjerati“ rukama publiku da počne pjevati. Ovi su se mlako odazvali, pa i oni u prvom redu ispred kojih sam u tom trenutku sjedio. Premijerka Jaca je „pristojno“ sa smješkom otvarala usta, ali do nje je Luka Bebić naprosto uživao. Barba Luka je raširio ruke, pjevao iz sveg glasa i očito jednostavno „guštao“.

Iako, čovjek se ne može oteti dojmu da bi barba Luka još više guštao na drugoj strani Save, gdje se istovremeno u klubu „Pauk“ održavao koncert „Ivana Hrvatske“.

Kad se sve zbroji, iako mlaka i rezervirana, publika je ipak skoro napunila Arenu na klasičnom koncertu, i to je nešto samo po sebi. Tako da je ukupan dojam i za publiku i za izvođače jedan veliki plus, i samo možemo poželjeti još „velikih“ klasičnih koncerata u Zagrebu.

FOTO: Marko Šolić