Jedna od rado viđenih i čutih gošći ovdašnje publike za world music, kraljica je tugaljive morne s Capoverde otoka.
Cesaria Evora osim što hoda bosa, udara protutežu fadu, projicira stalno jedan te isti "natural blues".
I dok se mnogi očaravaju njenim stažom, ali i snalažljivošću da u poznim godinama sačuva tako prirodan nastup (ne samo zato jer je u narodnim jednodjelnim trikoima, prozračnim haljinama), promatrajući posljednjih nekoliko nastupa na ovim prostorima nemoguće je ne prozrijeti manirizam i svojevrsnu šablonu po kojoj stara pjevačica odrađuje svojih sat i pol plakanja.
Povod novom gostovanju bio je kompilirani dokumentarac njenih ranih snimaka iz 60.-ih godina. Slušajući nekad i sad, razlika je prvenstveno samo u produkciji i aranžmanima, ali korijeni pjesme i te opet ponovljene tuge - ostaju isti. Cesaria je pokupila gromoglasni aplauz, ali je dojam da je on bio više gestom pristojnosti nego za vokalne finese i neponovljivi senzibilitet.
Simpatična starica, ništa više od toga.
Komentari
Za komentare/igre morate biti prijavljeni kao registirirani korisnik.