Odgađanje prvog koncerta najavljenog tokom proljeća tekuće godine činili su dobro sumnjičavoj hrvatskoj publici. Naknadni datum je ispao nezgodniji za sve koji centriraju ljetni godišnji odmor pa im se na prvu pomisao vraćanje na jednu večer nije činila odličnom idejom, ali desetak tisuća sjedatelja u zagrebačkoj Areni palo je na prve taktove "Dance Me To The End Of The World". Bio je to početak, prvi koncert u sklopu europskog ogranka turneje, koji je Gospodina Pjesnika dovukao u Zagreb čak pet dana prije samog eventa. U sredini svojih sedmdesetih godina Cohen je baršunastim basom prvi puta razgalio srca mnogobrojnih ovdašnjih fanova jer tuga, ljubavni brodolomi, patnja, čežnja i ini darkmotivi njegove prekrasne pjesmarice u baladnim tonovima zvuče jednako impresivno kao i prije četrdeset, dvadeset ili desetak godina. "In My Secret Life", "Future", “Bird On A Wire”, "Everybody Knows", “Who By Fire”, “Tower Of Song”, “Suzanne”, “Hallelujah” - svi su dobili sve. Lakših ili težih tonova zarolao je pjesnik Cohen sve što se od njega očekivalo dotičući treći sat klanjanja pred gladnom, žednom, naježenom, publikom sa suzama u očima i žmarcima pod kožom. Uz sjajan prateći bend, neponovljivu Sharon Robinson, te pratećih vokalistica iznenađenja se nisu tražila. Svi koji su gledali DVD s nastupa snimljenog 17. srpnja 2008. u londonskoj O2 Areni znao je što može očekivati i u zagrebačkoj Areni. Bilo je neponovljivo. Vjerojatno prvi i posljednji puta, kao najljepša ljubavna pjesma, nikad toliko očaravajuća, nikad jača, efektnija, dojmljivija, pamtljivija.
Hvala gospodine pjesniče.
Komentari
Za komentare/igre morate biti prijavljeni kao registirirani korisnik.