DOP magazin pop & off kulture

Nebo se kao i prije dvije godine urotilo protiv smješnog čovječuljka Zorana Marića i njegove IN music (a ne Exit) festivalske priče. Iako se uspio riješiti konkurencije (Radar festival i Rokaj fest) uz pomoć velikog teleoperatera i dobrim okruživanjem sa savjetnicima koji mu šapnu što od glazbe valja (obzirom da nema pojma) i koje bendove treba naručiti, nultog dana ovogodišnjeg festivala, opet je prijetilo olujom, stalno je padala kiša, temperatura je bila na desetak stupnjeva celzijusa. Vjetar je šibao u oči, o ljetnom se vremenu moglo govoriti samo ako bi ga zamišljali u noćnim morama. Open air fest u kasnu jesen ili najhirovitije proljeće - to se događalo nultog dana kada su mamci bili Popeye, Kawasaki 3p, The Beat Fleet i Alice In Chains. Pred 5 ili 6 000 ljudi za vrijeme AIC svirke festivalski je otok otpočetka bio jezovit. Domaće bendove je pratilo svega 3 do 4 000 ljudi. Premalo ljudi za bilo kakvu pravu festivalsku atmosferu, premalo dobre volje vraća se nekim "jin-jang dobiješ što daš" reciprocitetom.

Jedino što je valjalo bili su nastupi. U domeni korektnog možemo popratiti već puno puta viđenu energiju i blesiranje i brass sekciju novih zvijezda hrvatske rock scene Kawasaki 3p-a, dok se TBF-ovski angažman uz tutututututkanje "nema nam pomoći" pretvorilo u fora metafore situacije u kojoj smo se našli. Popeye su moderni nu metalci, ali nemaštoviti i neoriginalni toliko da im slijedi još desetljeće kukanja i lupanja bez da ih itko primjeti kao važan nu metal faktor n domaćoj, regionalnoj a kamoli globalnoj metal sceni. Unatoč činjenici da organizator festivala već godinama pokušava svim sredstvima boriti bitke s neistomišljenicima misleći kako nam uskraćivanjem prava na akreditaciju spriječava da gledamo njegov festival, po tko zna koji puta ušli smo besplatno na In music festival ne bi li poslali objetkivni a ne plaćeni oglas ili dogovoreni report s prijateljima, kako bi se održala nerealna slika zbivanja na festivalu.

Alice In Chains bez originalnog pjevača Laynea Stayleya ali s originalnim masnim, sporim riffovima i grmljavinom. Originala postava svirača - gitarist Jerry Cantrell, bubnjar Sean Kinney i basist Mike Inez u Zagrebu su nastupili s pjevačem Williamom DuVallom (poput Lennyja Kravitza), zamjenom koja glasom kopira legendarnog junkieja jer stasom ne može. Nakon više nego korektnog povratičkog albuma "Black Gives Way to Blue" AIC su krenuli na turneju dokazivati kako mogu preživjeti očekivanja publike i ex fanova. Rebrendali su se novim pjevačem, ali ipak ni blizu moćno kao u originalnom sakupljanju. Nije to to više. Sat i pol korektne svirke, glasan razglas, uz nizanje hitova i kupovanje publike hrvatskim "Hvala vam što ste došli po ovako očajnom vremenu" bilo je dovoljno za kakvo takvo plesanje po kiši i headbanging uz vitlanje dugim kosama.

Nula nula za prvi dan festivala. Kad prestane kiša možda netko izmisli i atmosferu. Preostala dva dana za očekivati je bar nekoliko tisuća ljudi više jer hvaliti se super festivalom koji uz onakvu reklamu uspije skupiti tek možda koju stotinu više od 5000 ljudi, to bi obraza mogao imati samo dotični organizator.