DOP magazin pop & off kulture

Za sve ljubitelje sablasno glasne, nabildane, mračne industrijske glazbe i klince kojima ukusom manipulira MTV 21 stoljeća Njemačka je ponudila svoju industrijsku manufakturu - Rammstein. Pročitala sam negdje da “Ostale grupe sviraju, Rammstein gori“. Koliko je istine u tome. Grmi, sijeva, trese, lupa, udara, razara, razvaljuje, bruji, nastavite nizanje zemljotresnih pojmova ne bi li dočarali štimung koji proizvodi bar pet minuta uživanja u glazbi opakih vanzemaljaca namazanih uljem po facama. Ali poslije sve te buke nema ništa. Eksplozivni riffovi bi smanjenjem volumena s 15 na potenciometru na 5 - ostali šuplji i prazni. Grubi bi vokali ispali smiješnima, njihova doomsday tematika i apokaliptične vizije tehno budućnosti - bile bi deplasirane i već stotinu puta prežvakane. Bez pirotehnike i ostalih cirkusiranja imali bi bend kapaciteta Močvare a ne Arene. Uglavnom, svirali su presjek karijere uz skoro sve numere s aktualnog studijskog albuma pa se tako moglo čuti očekivane Sonne, Links-2-3-4, Kein lust ili Benzin za koje valja reći da ih krasi njemačka disciplina, i čvrstina. Vizualni dio showa daleko je bitniji od glazbe i bljuvanje, riganje, pljuvanje vatre jedan je od centralnih dijelova. Pozadina toga i kad splasne žestina, samo je zrakoprazni prostor i jeka. Svi koji su ikad upoznali Laibach i žestoke faze Nine Inch Nailsa, bendove koji su miješali industriju i heavy metal, nisu bili u Areni jer Rammstein ih ne treba zanimati. I nisu puno propustili.