DOP magazin pop & off kulture

Prosječno dobar rock and roll bend koji korijene vuče iz fascinacije britanskim pop rock melankolicima, zagrebački Ramirez su sretni dječaci.

Od jednog iz mase hrvatskih neposebnih bendova su odličnim medijskim radom izdavača postali nacionalnim rock preporoditeljima. Temeljem debi albuma koji je imao nekoliko sjajnih pjesama (balada "Otjeraj me", radiofonične "Iste cipele", "Sve je Ok", "Barcelona") zavoljeli su ili zamrzili Aljošin vokal i emociju.

Ostatak benda je preslika U2 na naš teritorij. Čisti rock and roll s puno radiofoničnosti je teren na kojem se trebaju tražiti. S istaknutom frontmenovom ulogom kao lika kojeg usvojite ili zamrzite. Ima on karakterističan vokal i specifičan "gay" način pjevanja. Ženskasto i plačno je. Ali i Molko tako pjeva pa dobro zvuči kad ga slušate pola sata. Sve više je tlaka.

Problem je u bendu jer oni jako hoće biti indie, a to nisu niti mogu biti. Ak slušaju Radiohead to sigurno nije dovoljno da se smatraju alter bendom. Jebeš Hrvatsku ako su Ramirez shvaćeni kao vjerodostojni alternativci. Kad nisu, nego su pop rock bend.

"Copy/Paste" je pošten album. Bez hitova, s nekoliko vrijednih pjesama. I nekoliko nepotrebnih.

Produkcijski fakat copypastean a nije ni čudo jer Denyken niti ne zna drugačije raditi osim snimati i podebljavati gitarističke bendove.

Ako ste ih zavoljeli na prvom albumu voljet ćete ih i sad. Ako niste, nećete imati puno više tolerancije.

Aljoša ima smisla za pisanje dobrih balada što se osjeti u "Treća (Loš)" kao nastavku "Otjeraj me", a emotivno jake pjesme poput "Luna park", one o odnosu dvoje ljudi kao prvi singl "Ništa posebno", isto mu nisu strane. U pjesmi "Tvoj" bjelodano je kako mu može biti Bono Voxom naše scene, a to će uz malo izdržljivosti i dosadašnji medjski back up sigurno i postati.

Zato lako upada u zamku s tekstovima koje piše na Gibonnijev način redanja slika i događaja. Ali onda ispadne "vješt" u prenašanju poruke kao Ripper u najgorim danima.
Bend je solidan svirački, nekoliko fantastičnih bubnjarskih dionica, nekoliko suvišnih gitarističkih onaniranja po raznim efektima, nekoliko trenutaka ambiciozne glomaznosti koja pristaje stadionskim bendovima, a to na žalost ili sreću, u Hrvatskoj Ramirez ne mogu biti. I bolje da ne postanu domaća Siddharta ili Parni Valjak, nego ostanu kao oni koji vječno teže koketiranju s psudo alternativom. Ako niš drugo, bolje zvuči.

Album je definitivno trebao biti obezglavljen za 4, 5 naslova, na primjer dosadne i neobično ispodprosječne "Zoo", "Yo La Tengo" (sjajan bend bi ih trebao tužiti za upotrebu imena u ovako lošoj stvari), "Mačke gazdama...", "Disko".

Ona brojčana "1:1" predoslovni je citat i želja stajanja u liniji Radioheada i Pipsa, dok je poletna "Lana Croft" ubijena groznim tekstom.

Imam dojam da su željeli ispasti ljuti rock bend a ta im poza ne stoji. Da je "Copy/Paste" ispao koncept a ne samo naslov albuma, mogao je bit puno bolje iskorišten.

Ovako, samo vrijeme za treći nastavak i držanje palčeva da će se prestati igrati na sigurno.

* Važna napomena *
Evo ga. Super situacija. Pišem o albumu našeg nedavnog kolumniste pod etiketom koja nosi prvi dio riječi isto kao i magazin. Pokazujemo na praktičnom primjeru kako i što na znači liberalnost, sloboda medija i demokracija jer ništa od onoga neće utjecati na moj slušateljski stav prema Ramirezu. I hvala svima kojima trebam zahvalit za tu situaciju.