DOP magazin pop & off kulture

He`s back. Oh da, vratio se Mark nakon još jednog lomljena kukova, bolničke epizode, seminara i predavanja po koleđima i univerzitetima laburističke Engleske. I nezamjerivo dva tri samo koretkna mjestimično i nepotrebna albuma. Shrvalo ga je svašta ali nije mu kičmu polomilo. Nemoguće je. Uz tetošenje lijepe klavijaturistice Eleni Polou, tko ne bi prizdravio asap. Stari lisac, jedna od s pravom proklamiranih kult legendi britanske glazbene industrije - ne samo jer su John Peel, Damon Albarn uz poziv na novi album Gorillaza i New Music Express to rekli, opet je načvaran, izdrkan, napaljen, grubast, ciničan, opor, sirov, žestok - referentan. Za Pedesetineštogodišnjeg starca Mark E. Smith ima dušu i stav poletarca. S novim je albumom oduvao dobar dio dosadašnje brit pop rock ponude ostajući alter, ali opet dajući svježeg brisca u leđa. Kako samome sebi, tako i omladini koja mu slaže instrumentalističke sheme za novu dozu šuljanja i mumljanja. Nakon godina lutanja dočepali su ih se Domino - zadnje desetljeće ili bar petoljetku najjače britanska indie etiketa kriva za Arctic Monkeyse, Franz Ferdinand i sva ta neka potvrđena čuda. U probrano društvu našao se lik kojem hiperprodukcija nije pojela mozak nego ga čini kurentnim utoliko da i sada dostavlja albume od kojih curi slina. Devet novih komada vuče od klasičnih minimalnih ritam tutnjava do dugih (frenz) eksperimenta, škakljanja melodija kao na "Extricateu", te covera "Funnel Of Love", onako kako samo oni to znaju. The Fall pada, pada jako. Pada vruće. Pada s tam ta tam tam ta tam tararam ram pam pam pam. Ionda Mr. Smith pljucne u mikrofon. Dobro je. Ima smisla slušati glazbu, još uvijek.