DOP magazin pop & off kulture

Osamdesete su bile njene.

Whitney Houston je bila nezaobilazna pjevačica slatkastog soula koji će za dvadesetak godina i malo ritmičkih promjena prozvati "arenbijem". Hit do hita, svaki korak popločen zlatom, svaki singl na vrhvima top lista, svaki album multiplatinast.

Onda se desio privatni život s problematičnim Bobbyjem Brownom zbog kojeg je skončala kao crack gospođa uništene privatnosti, glasa i karijere. Zadnja senzacija je bila prerada "I Will Always Love You" - balade i naslovne eme za limunada triler, kada joj je bio dozvoljen poljubac s Kevinom Costnerom u "Bodyguardu".

Slijedi privatni pakao iz kojeg je prije desetak godina uspijevaju izvući iznenađujuće dobrim albumom i fantastičnim singlom "My Love Is Your Love". Devedesetih se vraćala prvi puta. Tada su angažirali Wyclefa Jeana i ine hot producente. Danas joj služe od R. Kellya preko Alicie Keys a sve pod supervizorstvom njenog prvog čovjeka - Clivea Davisa koji ocjenjuje znati profl pjesama koji će odgovarati njenom krhkom i ranjivom senzibilitetu. I vraćaju je u Osamdesete s produkcijom novog desetljeća. Pjesme su očekivano ljubavne, pune nade, preprepoznatljive. Hitmejkeri rade za normu, a Whitney održava vokalnu formu. Nema pretjeranih emocija i žmaraca od njene interpretacije, ali nekoliko mega hitova nije upito. Ljudima ponekad dobro dođe podsjetnik na bolja vremena, makar i bljutavom slatkoćom.

Za sve ljubitelje obiteljskih melodrama s načelno sretnim endom, Disneyevih crtića lišenih one univerzalne humanosti, nego punih visokokomercijalnih pretenzija, tu se negdje provlači i taj dugoočekivani povratak. Diva je još uvijek živa. Ni kriva i dužna što pjesme s kojima svako malo oživljava karijeru ponekad ispune a ponekad iznevjere očekivanja. U međuvremenu njenu poziciju zasluženo oduziamju Alicia Keys i slične lijepe mlade dame, koje si čak i pjesme pišu same. I neamju Bobbyja Browna pored sebe.