PRIRODA & DRUŠTVO

Prizor vrijedan milijun kuna

Revolucija, veliš?
Svaki put kad mi netko spomene tu riječ na licu mi zatitra osmijeh.
Pulsirajuća masa koja diše kao jedan. Prvi put zajedno oni koji se peru i oni koji se ne peru ispod pazuha. Sve tjera zajednički cilj.
Hrabro naprijed. Zajedno. To je to. Karta u jednom smjeru za bolje sutra.
Ispričat ću Vam jednu priču od koje se osmijeh s usana neće skidati danima. Gorak, doduše, ali osmijeh je osmijeh. Nećemo sad sitničariti.
Vraćamo se na tren u kolovoz prošle godine.
Ako mi je ikad u životu radi fotografiranja trebao mobitel trebao mi je tog 15.08. Anno Dominni 2016.
Da bi stvar bila još luđa bio je u džepu, nadohvat ruke, ali od nevjerovanja u ono što vidim nije mi bilo ni na kraj pameti uzeti ga. Šteta. Prizor je to koja se vidi samo jednom u životu. Prizor kojeg se ne može zaboraviti.
Almodovar, Fellini, Brešan i kompletna povijest ovih prostora ovjekovječena u sceni koja je trajala nekih petnaestak sekundi.
Ako mi se ikad u životu pruži prilika ponovno biti svjedokom nečeg sličnoga foto – aparat mora biti stand by.
Ne vidi se često prizor vrijedan milijun kuna.

Pa krećemo …

Trajekt je tog jutra lijeno plovio po bonaci kao ulje.
Skupa s dečkima idemo zasvirati na jedan otok koji normalno da neću imenovati. U pitanju je tradicionalna feštica, svojevrsni memorijal u čast jednog njihovog pokojnog mještanina koji se svake godine održava 15.08.
Mislim da je čovjeku tog datuma bio rođendan, a to što se sve skupa održava upravo na blagdan Velike Gospe i daje cijeloj priči taj nadrealni ton. Da je u pitanju bilo koji drugi dan u godini ova priča ne bi bila ni upola interesantna.
Nego vratimo se mi na trajekt.
Večer prije svirali smo u jednom lijepom restoranu. Gosti su bili neki dobro raspoloženi Zagorci koji su nakon popijenog olimpijskog bazena vina tražili da im sviramo nezvaničnu zagorsku himnu ‘Pod brajde’.
Kao i većina prosječnih stanovnika ove zemlje moram priznati da do tog trenutka nisam imao pojma za tu stvarno lijepu melodiju. Refren ide otprilike ovako:

Došel bum doma, sel si bum pod brajde,
k sebi bum pozval stare se pajdaše,
popevali bumo sunce dok ne zajde,
za rodnu grudu i za brege naše.

Kako je dokolica na trajektu učinila svoje ispjevana je nova verzija. Do odredišta smo je ponovili jedno dvadesetak puta.

Došel bum doma, sel si bum pod brajde,
Zel si bum čajne salame od naše ‘Vajde’
Zel si bum malo kruha ako se najde
Bum si obukal kilt pa zasviral gajde.

Gospođa preko puta nas je gledala jako čudno.

Trajekt je uplovio u lučicu i evo nas u kafiću.
Umjesto pičkastih kafica i makijatića ispred nas stoje prave, muške, orošene krigletine pive i već naslućujem što nas čeka. Ni prvi ni zadnji put. Ako Vaše dijete ikad bude pokazalo interes za gitaru ili harmoniku pomirite se s tim da će mu u životu Pago od šumskog voća biti zadnja opcija.
Ionako je to sve GMO.

Nakon ispijenih pravih, muških, orošenih krigletina ulazimo u vatrogasno vozilo. Sumnjam da su Red Hot Chilli Peppers ikad na gažu išli u vatrogasnom vozilu, ali možda je malo smiješno (…) uopće se uspoređivati s njima. Mi nikad nećemo imati novac da nas liječnički tim prije svakog nastupa reanimira i održava na životu jer od pustih derivata koji teku kroz vene ne znamo da li je petak, utorak, ljeto ili zima.
Došli smo.
Mala pitoma kamena kuća smještena u uskim i visokim kalama. ‘Naše malo misto’ uživo. Mediteran kakav je nekad bio. Ekipa je dobro raspoložena i ima ih. Neka, neka …
Prvi ultimatum koji su nam postavili je da se ne sviraju nikakve cajke.
U srcu Dalmacije imate svirati dalmatinske pjesme. Kako i spada. Nije ovo nikakva proslava izborne pobjede da mi svirate Miroslava Ilića.

E sad, dolazimo do najinteresantnijeg dijela priče.
Ekipa kojoj sviramo su – komunisti. Ne ova ezdepeovska, bezlična, light verzija nego baš ono komunisti. Pravi, pravcati komunisti. K’o da si se DeLoreanom vratio pola stoljeća unatrag. Crveni.
Znamo kako to kod nas ide.
Ili si lijevo ili desno.
Da li si čovjek ili đubre od čovjeka ionako nikad nije bilo previše bitno.
Kome je do rada nek ide vani.
Jasno ko dan.

Želim ugodan ostatak dana svima koji su nakon ovog odlomka odlučili prestati čitati, a Vama koji njuše dobar zaplet sretan nastavak.

Najvažniji segment u cijeloj ovoj ludoj priči je jedna majica kratkih rukava. Najobičniji komad tekstila. Nju je ekipa objesila s vanjske strane drvene škure odmah ujutro.
Na majici je bio Titov portret s natpisom ‘Sve Vam je oprošteno’.
Pročitajte još jednom gornju rečenicu.
Majica s Titovom slikom i natpisom – Sve Vam je oprošteno – na drvenoj škuri u drevnoj, kamenom popločanoj dalmatinskoj kali …
Dalmatinski Monty Python bez konkurencije.

Prije bilo kakve kritike navest ću da smo prije nekih godinu dana ispod ogromnog lakiranog drvenog hrvatskog grba, u ozračju u kojem se domoljublje moglo doslovno opipati, svirali ‘Duge noge za igranje.’ Onima koji to nikad u životu ne bi mogli i kojima taj primitivizam nikad neće biti jasan napomenuo bih da sam nakon tih par sati doma išao sa više nego solidnom dnevnicom.
Onima koji se još nisu pomirili u kakvoj zemlji apsurda žive predlažem da se ili naviknu, ili emigriraju ili se jednostavno bace kroz prozor.
Četvrta opcija ne postoji. Bar zasad.

Vraćamo se na otok.
Prošlo je pet popodne.
Gemišt, vrućina i još svašta udarili su u glavu, a ekipa u najboljoj maniri ‘You never walk alone’ već petnaesti put za redom ponavljaju refren ‘Ja svoj kao život da ne živim, ali tebe zbog toga da krivim neću nikada’.
Pejaković mi je inače uvijek bio bez veze, ali ta pjesma je stvorila pravu, pravcatu stadionsku atmosferu.
Jedan gleda na sat i kaže da bi bilo dobro stati, a ovaj drugi kaže da ima još petnaest minuta fore. Ovaj kaže da mu se čini da će doći svaki čas, a ovaj drugi kaže da se samo opusti jer nema razloga za …. a onda ga je ovaj drugi rekao:
– Stanite, dolaze!

Kao u mnogim mjestima i na otoku se održava procesija povodom blagdana Velike Gospe.
Apsurd je da procesija prolazi u taj i taj čas baš kroz tu ulicu u kojoj se do prije deset minuta sa zvučnika orio ‘Thunderstruck’ i ‘Kreni prema meni’.
Sin city.
Makli smo se desetak metara uzbrdo, sjeo sam na zid kraj jednog lokalnog momka i svjedočio prizoru koji nije sa ovog svijeta. Ovu sam priču dosad prepričao mali milijun puta i jednostavno je morala osvanuti kao ‘grand opening’ na DOP – u. Ljudi kojima bih je pričao puno bi se smijali.
Udahnite duboko.
Dolazi procesija.
Veliki križ na čelu procesije prolazi ispod drvenih škura na kojem je obješena majica. Majica s Titovom slikom na kojoj piše – Sve Vam je oprošteno.
Sve u mrtvoj tišini. Slavljenici u kratkim hlačama. Većina gola do pasa drže pive i gemište.
Bat koraka ispresijecan jedino cvrčanjem cvrčaka.
Tišina. Apsolutna tišina.
Dalmatinski ‘Amarcord’ at his best.
Ne zna čovjek bi li se smijao ili plakao.
Prizor koji se vidi samo jednom u životu.
Prizor koji se može vidjeti jedino na ovom kutku planete.
Prizor od milijun kuna.

U povorci prepoznajem ljude koji su jutros s nama pili i zajebavali se (i koji su se kasnije ponovno pridružili – svaka sličnost s Hrvatskom početkom 90 – ih je slučajna.) Dvije struje, dva svjetonazora, kompletna povijest ovih prostora smještena u tom apsurdnom, nadrealnom prizoru koji se vidi samo jednom u životu.
Selo od parsto duša izolirano od ostatka svijeta podijeljeno na dva tabora. Dva tabora, dvije ideologije, dva svemira u kojima je jedino bitno da si ‘naš’.

Kao šećer na kraju jedan gospodin iz procesije okreće se prema ekipi i dobacuje najluđi komentar tog dana:
– Griješnici!

Šta se mene tiče ušao je u povijest.

…………………………

Nekoliko sati kasnije trajekt ‘Jadrolinije’ plovi kroz noć. Prvo smo išli na palubu pa smo u klapskoj izvedbi izveli ‘Motore’ od Divljih Jagoda praćeni začuđenim pogledima. Na brodu je bilo dosta putnika pa smo sišli dolje, uvalili se nekim dvjema curama. Baze, poskočice i pošalice na razini srednje škole padale su cijelim putem. Ova jedna je umirala od smijeha, a druga nas je gledala prilično zbunjena. Ovca.
Specijalno kad sam rekao svom mladom kolegi da zamisli jedan broj od 1 do 100, a ovaj je, vrckav kakav već jest, zamislio 69.

Nego … Revolucija, veliš?

Igor Jelovčić

Komentari

Reklame