PRIRODA & DRUŠTVO

Kapetan kikiriki broda

U čarobnom svijetu hrvatskog kapitalizma stasala je jedna posebna vrsta hm … poduzetnika koji me svaki put iznova oduševljavaju. To su ljudi koji su uspjeli svih (pa čak i sebe) ubijediti da su puni novaca. A najčešće nisu. Dok na društvenim mrežama ta iluzija nekako i prolazi u stvarnom životu već nastaje problem.
Al’ to su pravi majstori iluzije..
Dugo godina mamac za ovu vrstu ljudi bio je – nautički turizam. Zadnjih petnaestak godina nije prošlo ljeto da se ne bih susreo s nekima od njih. Budući da je danas sve više – manje propalo u toj su vrsti djelatnosti (kao i u svemu) ozbiljni, kvalitetni i jaki igrači, a ovi su sve rijeđi i rijeđi.
Razlog tolike omiljenosti nautičkog turizma u njihovim glavama bio je skroz jednostavan.
Ni’š ne radiš, a para kao blata.
Lovely jubbly.
Problemi bi obično počinjalo na nekoj zimskoj kavi u Zagrebu. Za stolom bi sjedilo društvo od kojih jedan na sebi ima kričavo žutu ‘Musto’ jaketu. Razgovor bi tekao otprilike ovako: ”Kužiš ono, zemeš na kredu dva – tri polovna broda, najdeš si dva skipera, malo se oglasiš na netu i eto … parica kaplje.”
Teoretski savršeno.
U praksi malo drukčije.

Prije dvadeset – trideset godina ovaj vid zabave bio je namijenjen isključivo džentlmenima i gospodi. Savršen primjer je legendarni stalak sa pršutom, pola pršuta i neotvorene butelje finog vina koji su zadovoljni jedriličari ostavili na brodu jednog mog prijatelja. Bio je to sport koji si nije mogao priuštiti svatko. Nakon toga je zahvaljujući zimskim kavama u Zagrebu svatko postao vlasnikom svoje charter kompanije i od tolike hiperprodukcije cijene su pale i … eto ti problema!
Jedrilice su postale neka vrsta plovećih apartmana što znači da zadovoljni, siromašni turisti i tamo najnormalnije kradu beštek, čaše, tanjure i role s wc papirom kao i u apartmanima.
Živa istina.
A još kad se pridodaju troškovi veza, osiguranja, održavanja, a posebno rezervnih dijelova običnom se čovjeku zavrti u glavi.
Vlasnike takvih charter kompanija bilo je lako prepoznati.
– Ej, ekipa kak’ ste?
– A, evo super, a Vi?
– A dobro, evo stiglo proljeće pa bi si zel malo farbe. Jebo te, kak’ je skupo pa ovo nije normalno. Trebal sam sve zet u Zagrebu.
– Tamo Vam je, moj čovik, cijena ista.
– Ma je, ali rođak mog prijatela zna direktora … bla … bla

KAPETAN KIKIRIKI BRODA

Iveka sam prvi put upoznao prije nekih desetak godina.
Prosto je nevjerojatno koju je dobru priču taj čovjek imao. Uspio je sve uvjeriti da je njegovo ime garancija uspjeha. Vozio je neki bijeli gastarbajterski mercedes (star 20 godina, ali u odličnom stanju), pušio fine cigare, pio isključivo buteljirana vina … ma džentlmen kakvog nema.
U Zagrebu je moj Ivek upravo završavao neke građevinske projekte koji su mu, prema njegovoj priči, trebali donijeti ogromnu zaradu i odlučio se tog ljeta malo okušati u nautičkom biznisu.
Dosta je zgrtanja love, bitan je prestiž.
Kupil si je lepega brodeka i krenul.

Moj prvi susret s njim dogodio se u turističkoj agenciji. Uletio je i tražio ima li kakva ekipa koja bi njemu i njegovom društvu svirala sutra popodne kad se vrate iz Kornata. To sam popodne, doduše, kao svi Dalmatinci imao u planu sjediti u hladu smokve, piti gemišt, čekati da mi smokva upadne u usta i gledati ženske guzice, ali šta ćeš sad od čovjeka. Možda bude šta i za izist.
Ruka ruci – stari. Vidimo se i … hm … nešto me kopkalo.
Prvi put u povijesti desilo se da me netko traži uslugu te vrste, a ne pita koliko će to koštati.
Fin neki čovjek.

UVALA S DRUGE STRANE MOG LIJEPOG OTOKA, DVA DANA KASNIJE

Krijeste valova što ih je podigla talijanska jahta lomile su se o stijene.
Ivekov brod vezan, razdragana ekipa sjedi u hladu i jede. Spojili su par stolova, ima ih dvadesetak i baš im je dobro. Jedan je bio krvav jer Vam se u takvim prilikama uvijek jedan u startu usvinji od alkohola pa skoči u more odjeven i pri tom opali glavom o rivu ili lupi rukom po čaši pa se raskrvari ili samo plače da ga nitko ne voli.
Razlog raskrvavljenosti tog mladića nismo utvrdili do dana današnjeg.
A da je bio jako pijan – je.
Takvi Vam refren pjesme ‘Konobo moja’ ogade za cijeli život i imenici ‘revanje’ dadu neki sasvim novi smisao.
Provjereno.

Uglavnom, društvo je bilo, kao i obično, razdragano. Malo su ih mučili plikovi od sunca nakon trosatnog truckanja iz Kornata, ali to su nevažne sitnice. Nešto što mi je bilo sumnjivo bio je Ivek. Na glavi je imao slamnati šešir, bio je pod gasom i nije mi baš djelovao normalan. Puno se nekako glupirao, imao je neku gitaricu bez žica i bio smiješan kao pokojna Nela Eržišnik.
Sjećam se da sam taj dan otišao ranije s posla, jurio doma sto na sat, na brzinu se prerušio u zabavnog čovjeka i bez ručka izletio iz kuće. Kad je mene i kolegu onako u bijelim košuljama i s gitarom i mandolinom vidjela jedna fina gospođa na pola uha sam načuo kako govori kolegici:
– Blago se ovim Dalmatincima. Kako im je lijepo.

I tako ide zabava. Red pjesme. Red nekih njihovih internih priča. Red Ivekovih kerefeka.

Tri – četiri sata kasnije polako se dižu. Vrijeme je da se krene.
Ovog krvavog dvojica nose i na nježno pitaju:
– Jel’ možeš?
Ivek nam dobacuje:
– Joj, dečki, bili ste fakat odlični. Niš’, čujemo se za ovo. Nemate frke.

SEDAM DANA KASNIJE

Nema Iveka.
Nothing.
Prazan skup.
Doduše, tog popodneva u njihovom društvu pojeli smo dosta pečenog, popili ohoho gemišta, nagledali lijepih cura u kupaćem kostimu, a i onaj krvavi je bio skroz finih manira i napravio je jednu lijepu gestu uvalivši nam parsto kuna pa mi nešto sve to skupa nije ni bilo napeto, ali, mislim – red je red.
Mi smo ipak radi njega preskočili popodnevno ispijanje gemišta, čekanje da nam smokva sama upadne u usta i gledanje ženskih guzica.

DVANAEST DANA KASNIJE

Ivek me vidio u prolazu i rekao:
– Joj, stari, pa ja Vam nisam još ono platio. Evo, budem ove dane.

SEDAMNAEST DANA KASNIJE

Ivek je inače živio parsto metara iznad mene, ali pošto mi, kao i svima, nema veće muke nego pitati svoje novce taj sam podatak ignorirao. Sve do trenutka dok nisam saznao da je baš bio u dućanu i naručio neke keramičke pločice. Znači, ima se … može se.
Dok sam išao uzbrdo fućkao sam neku reggae pjesmicu, preskočio zidić, provukao se kroz grmić i – evo me – u Ivekovom dvorištu. Pere se auto.
Prvi loš znak koji me je obeshrabrio bila je glazba koja je treštala iz automobila.
Santana.
O, ne!
Hrvatski lovaši većinom su svi do jednog čobani tako da slušanje gospodina Carlosa Santane nikako ne može biti zanimacija nekog tko ima novaca. Bolje bi bilo da je svirala Rozga ili Šaban Šaulić. Zapravo, najbolje bi bilo da nije sviralo ništa.
– O, malac, dođi, sjedi se! – pozvao me Ivek. Za pet minuta izgovorit će rečenicu koja spada u sam vrh hrvatskog poduzetništva ikad.

PAR MINUTA KASNIJE

Č-č-Č-č-Č-č-Č-č …pojali su zrikavci iz krošnji stoljetnih borova.
Santana je upravo započinjao ‘Soul sacrifice’, a Ivek mi je natočio gemišt. Priznajem da sam se osjećao kao budala, ali radi onog što ću upravo čuti dolazak se više nego isplatio.
Ništa ja njemu nisam rekao, ništa ja njega nisam pitao, a čovjek je sjeo na stolicu, zaklopio oči, spojio palac i kažiprst u visini korijena nosa i rekao:
– Santana je stvarno car. Voliš Santanu?
Ja ga gledam i umjesto uzrečice ‘jebo te Santana’ pitam onako narodno, zdravoseljački:
– Pa dobro, Ivek, o’š nas ti više platit’?

Ala seljačine! Ala ruralnih manira. Kao da prodavač drški za grablje priča sa višim referentom ZAB- e. Dno.
Do tog trenutka stvarno nisam imao pojma da se među džentlmenima nikad ne spominje novac, ali Ivek je čovjek od svijeta. Na moje primitivno pitanje samo se nasmiješio i rekao:
– A to tebe muči? Reci koliko sam ti dužan?

Bilo je to prije par godina i kako kolega i ja svoje usluge nerijetko formiramo prema cijenama trubača na sprovodu ne sjećam se što sam mu rekao, ali recimo da je bilo petstotinjak kuna. OK je to. Gdje ćeš bolje? I nama i njemu. Pojeli, popili, gledali ženama u cice, dobili od onog krvavog nešto bakšiša …
Santana je nastavio solirati, a Ivek je rekao:
– To je okej! Si siguran da je to dosta?

U ovim trenucima više ne znaš da li je on lud ili si ti lud ili ste ludi obojica.

– Znaš – nastavi on – Ja ti u glavi imam takve projekte, a sad mi kroz koji dan treba na račun sjest ogromna lova. Baš smo sad završili jedan veliki posao … bla .. bla …
Izgleda mi da nema para. Pokušaj je bio dobar, ali ništa. Nisam bio nešto ni ljut jer je stvar bila više u principima. Digao sam se sa stolice, a Ivek mi je rukom dao znak da sjednem i nastavio …

– Po Zagrebu sam razglasio svim agencijama, tiskao sam flajere i mislim da će dogodine ovo mjesto procvj …
– Ivek, idem ti ja ća! – rekao sam.
– Joj, pa nisi se valjda naljutio na mene – rekao je začuđeno i u nastavku izgovorio jednu od mojih najdražih rečenica ikad – Slušaj stari, ti to možda ne kužiš, ali kad radiš s velikom lovom desi se ovako da ne sjedne odmah, da negdje zapne, al’ s tim se kao ja, pomalo s vremenom naučiš živjet’. Nemoj se, molim te ljutit’ jer (udahnite duboko!) JA TI TOČNO ZNAM ŠTO VAMA ZNAČI PETSTO KUNA!!!

Kakva rečenica!
Kakav genije!
Kakav kralj!
Kakav kapetan kikiriki broda!
Ja sam u džepu imao možda stotinjak kuna i taj iznos je bio točno sto puta veći od onog što ga je on vidio zadnjih tjedan dana, ali on točno kuži šta NAMA znači 500 kuna.
Jer on vrti cifre od kojih se običnom čovjeku vrti u glavi.
Starije generacije imale su jedan fantastičan izraz – jebač bez pokrića.
Dakle, čovjek kojem je muljanje osnovno sredstvo komunikacije i uz to nema čime križ poljubiti točno zna što NAMA znači petsto kuna.
Njemu ne znači ništa.
On je pun kao brod.
Teoretski.
Only fools and horses …
Nevjerojatno!

EPILOG

Brod se ubrzo prodao …
Brodek …
Basnoslovna uplata nikad nije sjela.
Žena s kojom je živio i kod koje je stanovao ga je izbacila (iza svakog uspješnog muškarca stoji žena, ne?)
Već dugo niko o njemu nije čuo ni riječ … do prije par dana.
Ivek ulazi u kafić. Nos crvenkast. Pored njega neki novi kapetan kikiriki broda. Ovom drugom nos isto crven.
Počeli su od ranog jutra. Vidio me.
– O, pa kol’ko tebe nis’ videl …evo ovo ti je moj frend i baš sam mu pričal’ neki dan kako smo ono znali zafeštat. Znaš, stari, kako ti on i kolega sviraju …

Oye como va mi ritmo
Bueno pa gozar mulata …

Igor Jelovčić

Komentari

Reklame