inmediasres KOLUMNIZAM Politička aktuala POLITIZAM

Kad ćemo na ulice?

Kad ćemo na ulice?

Uvijek nas nešto tako uzruja. Komentiramo užurbano na društvenim mrežama, stvaramo grupe ozlojeđenih, prijetimo akcijama, prikupljamo potpise za peticiju. Svatko je svakome drug. Onda konačno kucne taj čas i padne dogovor za pravi, ulični protest. Svi marljivo klikaju i upisuju svoj dolazak. U trenutku prilaska dogovorenoj lokaciji u dogovoreno vrijeme, čovjeka obuzima osjećaj sličan onome Armstrongovom u blizini Mjesečevog kratera. Mali korak za mene, veliki za Hrvatsku, ali… pa gdje su ti ljudi? Je li to stvarno ovdje? Nema ni psa. Par zastavica s lubanjom i kostima, čudni pirati, maske anonimnih i pokoji novinar razbijaju iluziju da smo se nekim čudom našli u Zoni Sumraka. Čudni smo ti ljudi, mi Hrvati. Dok normalan svijet protestira i bori se za svoja prava, mi sjedimo i lamentiramo ispred ekrana. Cinični smo i ne volimo izlaziti iz Diogenove bačve bez neke velike potrebe. Znamo mi bolje, naime da za ideale ginu budale, da je sve to farsa, namještaljka, igra za naivan i priprost svijet. Mi, na kraju krajeva, živimo prilično dobro. To znamo, jer uvijek možemo naći nekoga kome je gore od nas. Ne gledamo mi na sebe kao na neku cjelinu, skupinu, nego se odmjeravamo u odnosu na najbliže sebi, mrzimo i divimo se onima na vrhu, preziremo i rugamo se onima na dnu. Mislimo da je to fora, ali bit ćemo u prvim redovima kad treba moralizirati i osuditi zlo drugih. Na kraju krajeva, mi smo većinom vjernici, i moramo ukazati na brvna u očima drugih, kad u svojem imamo samo trun, pa ni to, kad pravo razmislimo. Pa zašto nam je, onda, loše? Zašto se ne izborimo, kad nam je sve gore? Pojam solidarnosti se ovdje, očigledno, nije baš ukorijenio.

Nismo Poljaci, nećemo bit Srbi, a ne znamo se pravit Englezi

Volimo se uspoređivati s Poljacima, no tamo je postojao čak i pokret Solidarnost, kojeg je predvodio stanoviti vodoinstalater Lech. Mi se, pak, rugamo bravarima i sličnim zanimanjima i radnicima koje posprdno nazivamo fizikalcima, makar ćemo pljunuti dobru lovu za protuprovalna vrata ili ako nam se stvarno, nedajbože, pokvari brava ili začepi kanalizacija i procuri po zidovima dotrajalih stambenih objekata. Snobovi smo, mi Hrvati. Ne može nas se dobiti tek tako da se izložimo i ispadnemo budale, kad smo nešto bolje. Izašli bi mi na proteste, ali samo ako je to dovoljno kul. Najvažnije je imati dobru obleku na protestu. Ako ste sirotinja i ne izgledate dobro na demonstracijama, nemate tamo što tražiti. Barem biste trebali izmisliti nekakav dobar transparent skrpan od starih vreća ili neku drugu dosjetku. Budite kreativni i vizualno domišljati, možda vas zamijeti kakva marketinška agencija i ponudi vam posao iz snova. Ali, dovraga, zar nije bit demonstracija u njihovom sadržaju, u ostvarenju cilja, a ne tek u pukoj formi? U zadovoljavanju neke stvarne potrebe, a ne samo formalne potrebe da se bude demonstrant? To za prosječnog Hrvata ne vrijedi. On je spreman mjesecima jesti mini pileće hrenovke, samo da bi imao najnoviji model ajfona. Mora ga kupiti i djeci, da ne pokupe batine u školi. I najnoviji model skupih markiranih tenisica, naravno. Pa tko bi, uz takvo opterećenje, još stigao i na demonstracije? Treba to sve zaraditi. Za virtualni dojam koji se ostavlja pred svojim virtualnim prijateljima. Ako smo si tako, da ne velim, virtualni, nije čudo ni da su nam demonstracije pretežno virtualne. Obavljaju se ritualno, klikanjem miša, pred oltarom kompjuterskih ekrana složenih u istočnoazijskim neoliberalnim satrapijama gdje se ljudi otimaju da rade po ropskim uvjetima samo da bi uopće nešto radili. Ipak ovdje još nije tako. Možemo i dalje naći onoga kome je lošije, ali se za njega ne bismo izborili. Zašto se izboriti za one kojima je lošije, koji su potlačeni? Prema kome ćemo se, onda, odmjeravati? Kako ćemo sebe uvjeriti da i dalje ima smisla tako životariti?

Demoni, a ne demonstracije

Za mene, demonstracije su izraz života, životnosti. One nisu samo proizvod ogorčenosti, nego i radosti, volje za promjenom radi koje čovjek zaboravlja i da mora umrijeti. Hrvatska je opterećena smrću, ne samo povijesno među najstarijim narodima ‘od stoljeća sedmog’, nego i čisto biološki stara nacija, traumatizirana najvećim brojem PTSP-ovaca po glavi stanovnika. Ona čak ima i negativan prirodni priraštaj, pa ni to nije dovoljno da se ljudi ne iseljavaju svakodnevno u punim autobusima. I to ne samo jer im je loše ili jer drugdje mogu imati više, nego i zato što ovdje nema – života. Doslovce tako, život je ovdje zamro. Žaba je skuhana i ne može iskočiti iz lonca s kipućom vodom, očajnički gledajući kako umire u mukama. Predugo je čekala da reagira? Uvjerila sama sebe da je sve u redu? U nas ima 400 000 blokiranih. I oni su, izgleda, vjerovali da će sve biti u redu, dug će se sam podmiriti, mafija otići drugdje, izgubljeni posao će negdje opet nastati. No, eto, nije bilo tako. Kao i žaba, uvjerili su se da ne treba ništa poduzimati, sve dok nisu bili skuhani do te mjere da više iskočiti i ne mogu. U tom i jest poanta demonstracija: one imaju smisla dok još – ima smisla. Kad smisla više nema, postaju i one besmislene. A smisla ima dok ima i budućnosti. Ljudima je drugdje jasno da kad politička kasta mijenja zakone sebi u korist, istovremeno oduzima budućnost svim ostalima. U Rumunjskoj je to bio zakon kojim se dopušta primanje mita do nekih iznosa, u Srbiji osjećaj nemoći zbog sve jačeg pritiska države na pojedinca, makar se sama vlast kune u slobodu. Po svemu sudeći, povoda je i kod nas bilo dosta, čak i više od zaustavljanja kurikularne reforme.

Kad će više ta kap koja prelije čašu?

Posljednji zakon kojim se štiti Agrokor trebao bi preliti čašu narodnog strpljenja, no, eto, i to se čini boljim od alternative. Ljude, naprosto, ekonomija dovoljno ne zanima. Ne zanima ih zapošljavanje kao načelna stvar. Jasno im je da se do posla dolazi preko veze, da je i sam zakon o Agrokoru ili “sistemskim tvrtkama” izraz tog stanja preko kojeg su svi manje više šutke prešli. Na neki način, nakon demonstracija zbog radija 101, koji je uz želju za demokratizacijom i slobodom medija bio možda i izraz otpora prema tranziciji i gubitku socijalističkih tekovina, nije bilo pravih demonstracija. Razlog je tome što smo i sami duboko upleteni u grijeh struktura protiv kojih bismo trebali demonstrirati. Da, kurikularna reforma je dobra, ali ne dirajte moju lažnu svjedodžbu ili svjedodžbu mojeg rođaka. Treba smanjiti broj uhljeba u upravi, ali ne otpuštajte moje rođake koji rade u bolnicama ili školama, a ni onaj u ministarstvu nije loš, obavi posla za petoricu. Loše je što se Agrokor spašava našim novcem, ali evo, i mi imamo tamo nekoga. Dobro je i tamo imati neku vezu, pa što će ti ljudi sada – na ulicu?! A što s onim jadnicima iz Borova, pa zar za njih nikoga nije briga? Što oni još postoje? Rade ‘borosane’ ili beru borovnice? Meh, koga briga za njih, kad su tako jadni nisu nam inspirativni. Nema koristi od njih, nema smisla imati veze u Borovu. Štoviše, ako doznam da mi netko radi u Borovu, odreći ću ga se javno preko elektroničkih novina. Hrvatske demonstracije, kad su i dramatične, nisu baš traumatične. Masovne demonstracije oko radija 101 ispale su na kraju kao spontani izraz pučkog veselja, gotovo cirkuskog ugođaja, s vedetom ljudopravaša na trampolini kao šećerom na kraju. Ni u kojem času čak ni tako velika masa ljudi nije prijetila da se pretvori u nasilje, iako je jasno dala do znanja što misli, a što se mjesecima prije toga kuhalo i govorkalo po ‘kuloarima’. Hoće li stari zaista biti Čaušesku i slično. Doista, pravi je Čaušesku imao i zašto strepiti od svojeg naroda, budući da je stvorio tako sadistično-paranoičan i megalomanski sustav totalitarne kontrole nad podložnim pučanstvom, da mu se on morao kad tad obiti o glavu. Tu se zaista može govoriti o spontanoj pobuni, revoltu poniženih i gladnih, umazanih ljudi kojima je, dok su im ruke bile zavezane lisicama, diktatorov ludi sin igrajući se Kaligule urinirao u usta mašući im istovremeno ključićem lisica kojeg su morali progutati, kako bi imali svijest o trajnoj nedostupnosti, ali i blizini slobode..

Slijeva nadesno ili Život poslušnika u diktaturi

U nas se dogodilo da je glavni i odgovorni naljutio skoro svu elitu, onaj mali broj ljudi koji ipak formira javno mnijenje. Kao što smo i u oslobađanju zemlje imali presudnu pomoć saveznika, tako su nam oni i u miru omogućili da s malim brojem ljudi i na prilično miran način ostvarimo ono što je kod drugih prolazilo s puno većim brojem polupanih glava. Naučeni da nam se sve tako servira, počeli smo i sami organizirati demonstracije kao svojevrsne priredbe, gotovo baletne predstave. Protesti zbog ukidanja kurikularne reforme bili su toliko miroljubivi, puni optimizma, dobre volje, prštavosti i slatkoće, da su više nalikovali na spontani slet, nego na izraz narodnog gnjeva. Sve je to trebalo pokazati da ‘mi ne mrzimo’, ali se time, zapravo, ništa nije postiglo. Kurikularna reforma je zaustavljena, a ako je netko na taj način i mislio dobiti izbore, mogao je kući pisati propalo. Zapravo je i taj protest počeo klasično, minimalnim okupljanjem malih skupinica neizrazitih aktivista, uz tek par krmeljavih građana, kao i oni čuveni protesti protiv šatoraša na kojima se okupljalo maksimalno do 100 ljudi, i prošao bi slabo da u jednom času kao omorike tanke i stameni jablani nisu počeli krupnim koracima nadirati – najvjerojatnije – mobilizirani sindikalci, moguće i s članskim kartama SDP-a u pripravi ili bar u planu. Takvim se načinom brzo napunio prostor koji je izdaleka manje pažljivom promatraču mogao sugerirati količine ljudi prispodobive onom već legendarnom prosvjedu za 101-icu, koji je ušao u pučku mitologiju kao i drug Tito sa svojim divizijama. S druge strane, protesti desnice popularno poznati kao “šatoraški” toliko su se, brate, razvukli, da su postali manje gledljivi od sapunice u kojoj krkani bez prestanka terevenče žderući masnu mesinu koju im navažaju odredi hadezeovskih fiolića, potkoženih odsvukud posisanim eurima. Tko bi pri zdravoj mogao kao ozbiljno doživjeti ljude koji kampiraju danima bez ikakva suvisla cilja, potaknuti samo za naše uvjete nevjerojatno visokim mirovinama. Uz te tobožnje proteste, desnica se još iskazala različitim postrojavanjima koja ostaju u domeni solipsističkog buljenja u pupak bivšeg poglavnika i njegovih relikvija, te par zaostalih slogana iz tog vremena koje se pokušava kao nacionalno blago obraniti iz zaostalih ideoloških dugih cijevi. Najmasovniji izraz narodne volje bio je referendum protiv prava jedne manjinske skupine, u čemu su se skoro svi, je li, prepoznali. Može li nas neki konkretan cilj, briga za budućnost ili budućnost naše djece izmamiti iz brloga i navesti da osjetimo poriv ulične solidarnosti, ili to ostaje tek utopijska vizija iz neke paralelne stvarnosti u kojoj nećemo u Krležinom stadu biti samo zato što je toplo (iako smrdi), nego jer smo spremni kolektivno donekle i odustati od topline, zato da bismo se oslobodili smrada?

Zašto Hrvatima ne uspijeva bit buntovnicima?

Razlog zašto Hrvati ne uspijevaju stvarno prosvjedovati u osnovi je jednostavan: toliko su zakočeni vlastitim slikama o sebi i očekivanjima od sebe da se ne mogu niti toliko opustiti da izađu na ulice i otvoreno pokažu što ih muči. Oni ovo uspijevaju donekle ostvariti jedino u narodnjačkim disko klubovima uz srpske cajke i poticajne stihove koji iz njih uspijevaju izvući nekakve emocije. Srbima ovo ide toliko od ruke da i sami uspijevaju pisati cajke, umjesto da ih slušaju. U demonstracijama im nema ravna na Balkanu. Donekle im mogu parirati građani BiH, ali ne i zapadni, katolički Hercegovci, koji su po tom pitanju jednako suzdržani kao i domicilni Hrvati. Njima se takvo što posreći jedino u Međugorju, gdje je prigodno smješteno i nekoliko kockarnica, kafića i sličnih objekata, popout hotela gdje se može odsjesti, pa i nešto više, a zatim otići olakšati dušu na ispovijedi. Ljubazni papa Franjo Argentinac prepoznao je ovu sklonost, kao i argentinsku sklonost krvavim diktaturama, te se pobrinuo da se tamo pošalju stručnjaci za pastoralni rad. No, niti sto ispovjednika ne bi moglo otkriti zašto Hrvati ne demonstriraju ili to čine samo u virtualnom svijetu. Moja je preporuka da pokušaju demonstirati prvo – protiv sebe. Uspiju li se izboriti u tim unutrašnjim protestima protiv onoga što ih ometa u demonstriranju na ulicama, možda im to čak jednom i uspije.

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame