Celebrities inmediasres Interview

Mentalni trening interview: Ana Guć Kotzmuth

Pričati o mentalnom treniranju u RH značilo bi pričati o području za koje bar u Hrvatskoj postoji ogroman neistražen prostor. Ali potrebe iznad svega. Mimo teorije, uzeli smo na praktičnu nastavu jednu od istaknutih i priznatih mentalnih trenerica, psihologicu Anu Guć Kotzmuth kako bi podijelila svoj iskustva. (photo by Lukša Marotti)
* Biti u sjeni ili na istoj ravnoj duljini, motivirati, pomagati psihološkom pripremom ljude s kojima radiš. Što je u srži tog posla, onaj “iza kamere” koment?

Pomalo se smijuljim sama sebi u bradu jer kamere nisu za mene, kad pričamo o mom poslu, kamere su rezervirane za ljude s kojima radim. Dakle, logičan je odgovor da se sasvim dobro osjećam u sjeni 🙂 Srž onoga čime se bavim je izvrsnost – kako ju postići i kako zadržati. Ni jedno ni drugo nije jednostavno, a nažalost, mnogi odustanu kad dođemo do faze održavanja. Izgleda da nije lako biti uspješan/na :). 

* Koje su pretpostavke i kvalifikacije koje čovjek mora steći za mentalni trening i motivacijski utjecaj na ljude. Psihologija faks pretpostavljam. Ili? Koje je tvoj edukacijski razvojni put bio?

Apsolutno preduvjet broj jedan je da je osoba educirirana iz područje psihologije jer to je temelj bez kojeg dalje jednostavno ne ide. Psiholog je obučen poznavati osnove funkcioniranja čovjeka i ni jedna druga struka ne može nam parirati u tome. Nakon psihologije dugo sam se bavila psihologijom adolescencije i školskom psihologijom kroz praksu i razne do-edukacije, a kako sam radila sa sportašima u Športskoj gimnaziji, logično je bilo krenuti u smjeru psihologije sporta. Osim Filozofskog fakulteta, godinama sam se obučavala za Mentalnu trenericu pod mentorstvom psihologa i mog sadašnjeg kolege Igora Čerenšeka koji je i stvorio program Mentalnog treninga, kakvog ga danas provodimo. Ne postoji formalna edukacija za mentalnog trenera, sve je u finom spoju različitih psiholoških pravaca i teorije zone izvrsnosti i mi smo jedini koji se time bavimo. Dakle, ukratko, ono što sam danas – iskovala sam kroz godine iskustva u radu sa djecom, sportašima i ostalima. Svima onima koji su htjeli biti bolji nego što jesu.

* Koji je opseg poslova i klijenata s kojima radiš? Prednosti i više manje dobre strana posla i odnosa s ljudima? Koje su sve kategorije klijenata?

Posao je raznovrsan, a klijente bi mogla svrstati pod kategoriju SVI. Naime, iako se najviše čuje za moj rad sa sportašima, ponosna sam i na naš unikatni program Mentalni trening za sve kojeg pohađaju “obični” ljudi, kao i na moj program Mentalnog treninga za djecu koji je također jednistven u svijetu. Najveća prednost mog posla za mene je u tome što živim svoje vrijednosti. Moj posao je pomagati drugima, slušati druge, smijati se i plakati s njima. To je beskonačni niz prekrasnih životnih priča, a čak i one koje nisu lake za čuti potiču me da malo više narastem taj dan i naučim što je to zapravo život. Ukratko, svi moji prijatelji zavide mi na mom poslu, eto, valjda i to nešto znači!

* Ulaze li ti ikad pod kožu i da li si uvijek dovoljno jaka odvajati profesionalno o d privatnog ili je intimna veze i empatija s klijentima nužna pretpostavka kvalitetno obavljenog posla?

Empatija i iskren, autentičan odnos su preduvjeti svakog posla, a u mom poslu čine razliku između kvalitete i svega ostaloga. I moram priznati da se uopće ne trudim ostaviti posao na poslu već ga rado nosim doma. Istinski cijenim svakog čovjeka koji traži pomoć i podršku i koji se trudi biti bolji za sebe i za druge. Moji klijenti su i moji prijatelji ali i partneri u otkrivanju svoje zone izvsnosti. Ipak, kad govorimo o samom sadržaju, tu sam jasna u zahtjevima i neumoljiva tako da mi često kažu kako sam stroga…a to je valjda nešto što mi je ostalo od rada u školi 😀

* U doba društvenih mreža, koliko se ljudska psihologija i nesigurnost u svoje sposobnosti reflektira u međuodnosu s okolinom. Jesu li ljudi danas nesigurniji nego u periodu manjih interaktivnih mogućnosti?

Rekla bi da su sigurniji no ikad! Druga tema bi bila jesu li svjesni svojih kompetencija… Svjedočimo vremenu gdje su ljudi dobili mogućnost dijeliti sve čime se bave i to neselektivno. Tako postaju uvjereni da druge ljude doista zanima što su jeli, s kim su izašli van, što su taj dan vidjeli da je mačka napravila i sl. Malo po malo, ljudi postaju uvjereni da zaslužuju sve ali samo po inerciji, po principu – evo me, tu sam i dajte mi moja prava! Možda bi bilo bolje da se zapitaju koje su njihove obaveze koje dolaze uz prava. Bolje bi pitanje bilo koliko će sigurni u sebe biti kad se susretnu sa stvarnim svijetom gdje se status stječe kompetencijama, a ne brojem lajkova.

* A generalno u 21. stoljeću? Jer opća je pretpostavka da je brzi tempo života prilično banalizirao i dehumanizirao neke najosnovnije humane postavke. Ili je to samo fama jer je zapravo puno lakše doprijeti do svijesti šireg kruga ljudi obzirom da su društvene mreže nova usmena predaja…

Osnovne humane postavke su oduvijek iste, a novo doba i razvoj zapadnog društva, kao i veći protok informacija, mogu samo poboljšati svijest ljudi gdje god se nalazili. Naravno da vrijedi i u obrnutom smjeru. Glasniji su oni koji krše osnovne moralne premise jer i njima su društvene mreže na raspolaganju. Možda nam se zbog toga ponekad čini kako svijet sigurno ide svom kraju. No, kad razmišljam o tim stvarima uvijek me utješi jedan zapis kojeg su pronašli na glinenoj pločici u Babilonu (oko 1000. pr. Kr.): “Ova je mladež pokvarena do dubine svoga srca. Mladi su izopačeni i lijenčine. Nikad neće biti kao nekadašnja mladež. Današnja mladež neće biti sposobna sačuvati našu kulturu.”

Nije li to zanimljivo? Oduvijek smo vjerovali da sve odlazi kvragu :). 
 * Koje su opasnosti i zamke posla u kojem radiš jer vjerujem da je labirint ljudskih emocija, strahova, nesamopouzdanja prilično intrigantni i lomljivi materijal za raditi? Kolika je odgovornost?

Odgovornost je kao i kod svakog radnika koji svoj posao shvaća ozbiljno – dakle, ogromna! A opasnosti i zamki ima utoliko što si ja ne mogu priuštiti “rastresen” dan na poslu jer mogu ozbiljno zaribati već s jednom rečenicom. To je možda i specifičnost mog posla u odnosu na većinu jer kad uronite u razgovor s klijentom, svijet doslovno mora stati i pričekati svoj red 🙂

* Postoje li sjebane osobe ili se bira biti sjeban i koja je uloga obitelji, škole, društva u postavljanju zidova na građenje zdravih osoba za zdravo društvo?Osobe većinom biraju biti sjebane ali tog izbora nisu svjesne. Zašto? Zato što je u našem društvu “rad na sebi” ili “mentalna higijena”, kako bi ju ja nazvala, nešto ezoterično, a u ponekim slučajevima i nešto što se “ne smije” ili je rezervirano za bolesne ljude. Nitko nas nije naučio kako je 99% “problema” koje susrećemo u životu – rješivo – samo ako zauzmemo drugačiju perpektivu i počnemo se baviti stvarima koje imamo pod kontrolom, a to smo samo i jedino MI. Danas bi tu sliku moglo promijeniti društvo (sustav) ako bi prihvatilo ideju implementacije nečeg poput mentalnog treninga u škole –  bilo što što bi djeci pomoglo promijeniti ustaljene navike u razmišljanju. Tako se na zapadu već uvodi meditacija u vrtiće ili vježbe disanja koje mogu služiti opuštanju ali čak i prevenirati srčani udar. Čini mi se kao pametna stvar za uzeti u obzir i kod stvaranja novog obrazovnog kurikuluma.

* Radiš li s političarima i možeš li usporediti po klijenteli tj generalizirati da li određeni poslovi nose određene karakteristične probleme ili je stvar uvijek osobnosti?Ne radim s političarima. Priznajem, bio bi mi to veliki izazov budući da se političari većinom bave prošlošću, donekle s budućnosti (većinom u predizbornim kampanjama), a ja ljude učim kako da budu i žive u trenutku.

Vjerujem da svaki posao sa sobom nosi karakteristične probleme ili izazove, a onda je logično da je za rješavanje takvih izazova pogodna osoba određenih karakteristika i crta ličnosti. Dapače, tom problematikom se većinom i bavi organizacijska psihologija. Ako me pitaš koje crte ličnosti dominiraju u poslu političara – bojim se da ne znam odgovor ali bilo bi ga zanimljivo saznati 🙂

* Kakva je psihološki Hrvatska? Je li zdrava ili nezdrava okolina uzimajući u obzir sve halo efekte i prve lopte? Jesmo li zli, jalni, zagriženi, ljubomorni, iskompleksirani, nesigurni, ustrašeni i ostalo? Ili su zapravo potencijalno divni susjedi i divna bića?

Hrvatska je prepuna raznolikosti kao i svaka druga država. Iako imamo tvrde predrasude o svakoj regiji, županiji, a ponekad i kvartu, ulici pa čak i kućnom broju na kojem netko živi, kad se susretnemo, svi smo većinom srdačni i spremni pomoći jedno drugom. Ponekad me hrvatice i hrvati podsjećaju na “dečka koji je obećavao” – imamo nemoguć potencijal i talent ali nitko s nama ne radi…donekle smo zapušteni kao dijete zanemareno u odgoju. Uz pravi poticaj, ova zemlja i njeni ljudi  bi cvali i bili bi jedna od najmirnijih malih “luka” na svijetu. Nadam se da ćemo biti dovoljno pametni da to jednog dana i ostvarimo.

* Neke od najinteresantnijih situacija s tvog posla i uspjeha u individualnom radu s kojima si najsretnija?Definitivno najinteresantnije iskustvo mi je bilo otići na Olimpijske igre u Rio gdje sam bila zajedno s Igorom Čerenšekom dio tima Damira Martina i Ivana Horvata. Ujedno, mi smo i prvi psiholozi koji su išli sa sportašima na OI u povijesti RH. Valjda kad nešto napraviš prvi (ili prvA), onda se to pamti vječno. To ostavlja neizbrisiv trag. A osjećaj gledanja finalne trke Damira Martina u skifu još uvijek u meni izaziva stiskanje grla,a često i izmami malu suzu u kut oka. Takve stvari se ne mogu riječima opisati pa neću ni pokušavati 🙂

Neki bi rekli da mi je to vrhunac u karijeri, a ja ću reći da je to moj početak. Namjeravam napraviti još puno “prvih puteva” u životu!

* Jedna od divnih posljedica tvog posla su putovanja. Amerika s tenisačima, lani Olimpijske igre, daj nam još molim te detalja s tih i drugih iskustava…

Amerika je bila čudesno iskustvo jer sam prvi put napuštala kontinent u životu pa sam bila jako uzbuđena zbog toga. Toliko sam bila uzbuđena da sam u aplikaciji za vizu označila kako idem tamo raditi. To je naravno krivo i to nemojte raditi 🙂 Na sreću, uspjela sam ispraviti grešku na vrijeme i pustili su me da odem (nadam se da Trump ne čita ovaj intervju). Hvala im na tome jer U.S. Open je prekrasno iskustvo koje bi definitivno htjela ponoviti.

U Riju smo proveli mjesec dana što je dovoljno da se pred kraj boravka osjećate kao doma i idete na plažu sa ljudima koji žive u favelama i s njima provodite većinu vremena. Olimpijsko selo je doživljaj za sebe, jer gdje bi drugdje imala priliku mimoići se s Borisom Beckerom kojeg sam još kao klinka gledala s divljenjem? Moj posao je sreća i izazov jer ponekad se moramo sa čamca na moru odvesti na glečer i skije. Sa skija u atletsku dvoranu, a onda na rijeku i nazad u čamac 🙂 To nije dobro za moju frizuru ali čini čuda za moje srce :).

* Koji su daljnji budući profesionalni izazovi?Plan je dalje razvijati Mentalni trening za sve – jedini program psihologije izvrsnosti s kojim možete postati bolji no što jeste. Razvoj Mentalnog treninga za djecu najslađi je dio posla i želja mi je nova saznanja u radu sa vrhunskim sportašima uvijek implementirati u rad s najmlađima.

Velika želja mi je i pokrenuti jedan projekt kojem bi cilj bio osnaživanja žene u društvu. To smatram svojom obavezom i načinom vraćanja društvu svega onoga što mi ono daje. Hvala za pitanja i priliku da s vama podijelim svoje misli!
Fotograf: Lukša Marotti
Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame