film Glazba Kritike

Koliba (S. Hazeldine) – sugestivna patetika i WC kalibar

Ekranizacije popularnih literarnih hitova ponekad znaju biti kulturološki problem. Kao u slučaju “Eat, pray, love”/Jedi, moli, voli”, melodramatika “Kolibe” svodi se na islužene srcedrapateljne pizdarije. Njih gledatelj lako zguta ako je odrastao na svim formuliranim klišejima meksičkih sapunica. Koliba je priča o ocu čija je kći Missy oteta tijekom obiteljskog izleta i ubijena. Jedino što je ostalo, krvavu haljinicu, policija je pronašla u napuštenoj kolibi u divljini Oregona. Četiri godine kasnije ožalošćeni Mack prima čudnu poruku, poziv da posjeti onu istu kolibu. Oklijeva, no ipak odlazi i doživi susret sa samim Bogom točnije Svetim Trojstvom prikazanim u liku krupne vesele crnkinje Elousie (Otac), fizički ne osobito privlačnog nižeg muškarca arapskih crta lica (Sin) i nježne Azijke Sarayu (Duh Sveti). Nakon što dobije odgovore na mnoga vječna pitanja, Mack se miri s Bogom kojemu je, otkako mu je ubijena kći, gotovo okrenuo leđa. Smrt djeteta, otkrivanje razloga za život, new filozofija, zaplakani, zabrinuti likovi, ljudi na kraju puta, sugestivne metafore, trla drla abla dabla, jedan je od filmova za “Fifty Shades Of Gray” i “Twilight” publiku. Pretenciozno ljigavljanje. Limunada koja svoju publiku traži među ljubiteljima nepodnošljive patetike. A takvih bar na ovim terenima ima napretek. (JA)

2/10

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame