Nekategorizirano

Ivan Luketić: Izložba pjesama – Pet

Ciklus predstavljanja mladih novih autora, kreativaca svake vrste, otvaramo izložbom pjesama Ivana Luketića. Rođen 21. veljače 1994. u  Splitu gdje završava Klasičnu gimnaziju, živi i radi. Student je 4.godine kroatistike i filozofije na FFST. Svira gitaru i autor je u bendu Vertigo. Dobitnik je nagrade A. B. Šimić 2014. za najboljeg mladog pjesnika.

Jednom

Jednom ću ti pokazati

kako uloviti

zvijezdu padalicu,

prije nego što pobjegne na obzoru.

Jednom ću ti pokazati

šapat morske pjene

i smijeh zaljubljenih dupina

koji nestaju u dubinama.

(I ljudi se smiju nekad,

kada srcima pričaju.)

Jednom ću ti pokazati,

kad ljubav postane jedini zvuk,

a trenutak veći od nas samih,

da i vrijeme ponekad zastane,

umota se u tišini

i zaspe.

Jednom ću ti pokazati

beskraj iza zatvorenih očiju,

dovoljno je samo zaželjeti,

i tamo smo…

Jednom ću ti pokazati

grad napuštenih uspomena,

jeku što dopire iz srca,

i uništava sve pred sobom.

Jednom ću ti pokazati

sjaj usamljenih krijesnica

za koje nikada

nećemo imati vremena.

(ali ne brini, sjajit će one i bez nas)

Jednom ću ti pokazati,

kako da me vratiš natrag,

kada se izgubim

u sumraku uma,

među ispraznim licima

koja vrište za životom.

Jednom ću ti pokazati

posljednji otkucaj svoga srca,

kad tišina bude govorila

umjesto nas.

I znat ćeš da je vrijedilo

Svake minute…

Svake sekunde…

Svake izgovorene riječi.

Jednom ću ti pokazati…

 

Posljednji zvuk

Zvuk žica…

poput otkucaja srca,

koje zastane na trenutak,

pokuša nešto reći

i nastavi…

Dok zvuk raste,

mi pričamo bez riječi,

lišeni vremena,

prostora i svijeta…

Ostavljamo tragove,

a lica oko nas

pogledima,

pokušavaju doprijeti,

pronaći nas,

bolno nedostojni trenutka

koji ne prestaje…

Naposljetku,

i oni čuju valove

koji dopiru do srca,

dok zatvorenih očiju

trepere s nama.

Nosi ih…

ista strast

koja mami unutra

da uđeš još dublje

stopiš se s njime

i postaneš

-zvuk…

 

Želim

Želim biti uz tebe

od samog početka

s naše stare klupe

jurimo kroz noć

da ne zakasniš

na posljednji bus…

Želim biti uz tebe

dok pijani teturamo

nepoznatim ulicama,

zapetljanih tijela

plešemo po rubu

mog i tvog svijeta,

dok ne postanu jedan.

Želim biti uz tebe

dok budeš stvarala novi život,

iz boli u smijeh,

tvoje će oči biti prvo

što će ugledati…

Želim biti uz tebe i

gledati taj život kako raste,

poput Malog princa

traži svoju crvenu ružu

među tisućama drugih .

kako se mijenja, uspinje i

pada na leđima našim,

dok otkriva sve ono

što mi nikad nismo..

Želim biti uz tebe

dok budeš grintavo i

mrzovoljno ustajala iz kreveta

i govorila kako si mogla bolje proći,

kako si mogla

ovaj život drukčije odigrati.

Želim biti uz tebe,

kad ljubav postane šutnja,

a život teži od nas samih,

da nas vratim natrag,

otpletem naše ruke

iz mraka.

Želim biti uz tebe

I na zalasku,

Kada se jedva budeš mogla sjetiti

Tko je uopće naborani starac

Pored kojeg se budiš svakog jutra.

Želim biti uz tebe

i kad me više ne bude.

Poput zamišljene sjenke u kutu

sa sanjarskim očima

I onim istim osmijehom

koja te čuva i

kad me više ne bude.

U nepovrat

I na kraju,

Probudiš se jednog jutra

Sama,

Izgužvanih, starih ruku,

prekrivena jeseni

Kose sijede,

Ispod kojih

svijet sve

više bježi u nepovrat,

Svijet koji više

nije onakav kakav

je jednom bio,

iz onih očiju

punih sjaja,

i nade za boljim sutra,

svijet u kojem

su se serenade

pjevale pod prozorima,

I ljubile ruke po kalama…

I tako se trudiš

da sve promijeniš,

čitavom snagom svog srca

kojeg nosiš pred očima,

da vratiš svo to vrijeme,

Sve neiskorištene sate.

Sva lica

koja postaju siluete.

Ali uzalud,

previše je godina

u mislima,

I one već žude za snom..

Više ni ne znaš što želiš,

Ni što si nekoć htjela,

Dok je svijet bio

ljepše mjesto.

Samo znaš da bi

Mogla cijelu vječnost

Proživjeti u uspomenama

I ne bi ni znala

Da sanjaš budna.

Pokloni se Vremenu

Zaustavi vrijeme…

pogledaj dolje

u san prekriven željama

i ruke pune jeseni…

samo nas korak

dijeli od ruba…

pod nebom što prašta

i sluti vječnost

tako smo blizu..

učini to!

za posljednju misao…

posljednji miris…

Miris slobode…

osjećaš li?

osjećaš li nedodirljivu dubinu

čitavog svog Bića?

Pred kraj,

kad zanijeme

sve one riječi

i uspore kazaljke

pokloni se Vremenu

Koje nas proždire

i možda…

možda bude

imalo milosti

da vrati

sve

ispočetka…

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame