Celebrities Interview teatar Zabava

Nora Krstulović: The Interview – Kriza i teatar nagriza

Nora Krstulović vrlo je svestrana žena. Studirala je kazališnu režiju, radiofoniju, polonistiku i bohemistiku, a bavi se i sa prijevodima, piše filmske scenarije, producira kazališne i filmske evente. Nora je i osnivačica i glavna urednica prvog portala u kulturi na hrvatskom jeziku Teatar hr. Samo za čitatelje DOP-a Nora je na sebi svojstven način prikazala stanje u teatru u Hrvatskoj ali i šire.

* Kako bi se u par rečenica predstavila Nora Krstulović?

Recimo: hiperaktivna analitičarka arhitekture informacija, cijeli niz izvedbenih identiteta, more u krvi, ljeto kao mjesto prebivališta, timski rad kao dom…

* U kakvom je stanju hrvatski teatar?

…kriznom, kao u ostalom i sve drugo u zemlji. institucije nikako da se prilagode novom društvenom realitetu, pa su tako npr. samo 4 HNK (izuzev HNK Zagreb) u minusu od 13.4 milijuna kuna, za što su – doduše – dijelom krivi i njihovi vlasnici. tzv. nezavisna scena (a koja je najvećim dijelom ipak posve ovisna o javnom financiranju), pokazuje proplamsaje poduzetništva, ali u društvu u kojem je sponzoriranje kulture gotovo nepoznat pojam. tome još valja nadodati par generacija koje se grčevito drže stečenih pozicija, nekolicinu onih koji su naučili kako manipulirati sustav, dio najmlađe generacije koja još nije shvatila u koju je ‘kašetu brokava’ upala, i golemu inertnu većinu… to je, naravno, političko-ekonomska dijagnoza. što se tiče talenata – u fantastičnoj smo situaciji, samo što je talent već neko vrijeme u našoj kao i u ostalim strukama ovdje, zadnje od svih mjerila.

* Ima li svjetla na kraju tunela. Na koje talente treba obratiti pozornost?

Kad ne bih vjerovala da nam ima pomoći, davno bih se prestala baviti bilo kojim javnim radom. dakle odgovor na prvi dio pitanja je apsolutno – da, iako i ja imam dana kad mi se sve čini očajno. što se pak drugog dijela pitanja tiče – to je stvarno pitanje osobne estetike, ali trenutno u gotovo svim većim gradovima Hrvatske možete pogledati barem po jednu predstavu vrlo originalnog i osebujnog autorskog stila i rukopisa, sa sjajnim izvođačima, a koje će vas natjerati da o predstavi mislite i dugo nakon što ste izašli iz gledališta. to ne znači da će vam se svidjeti. ali to im ionako nije zadatak. puno puta čovjek više dobije kad je prisiljen artikulirati svoje neslaganje s nečim… hraniti se uvijek istim – nezdravo je, a i – dosadno.

* Zašto po Vašem mišljenju svakim novim uratkom Oliver Frljić biva izložen napadima imaju li autori pravo na svoje viđenje i interpretaciju djela?

Posve sam sigurna da je medijski odjek svakog od projekata kolege Frljića sastavni dio njegova autorskog koncepta. On je podjednako medijski koliko i kazališni autor. Ako ne i više. Činjenica je, međutim, da se institucije zadužene za obranu slobode govora – kako u nas tako i u drugim zemljama u kojima su njegovi projekti tretirani kao ‘problematični’ – ne snalaze i redovito padaju na testu koji im on servira. Doduše, kao i aktivisti svih boja od kojih bi ga jedni ‘na lomaču’, a drugi samo što ne viču – Santo Subito! Krajnji je rezultat uvijek zakopavanje obje strane sve dublje u vlastite istomišljeničke rovove i u najmanju ruku zadržavanje statusa quo, ako ne i eskalacija nerazumijevanja. Glede drugog dijela vašeg pitanja: naravno da svaki autor ima pravo na vlastito tumačenje bilo čega. Zato je – autor. Uz jedno malo, ali važno ograničenje – tumači li tuđi predložak, mora i autoru istog priznati autorstvo i omogućiti da ne prihvati neko tumačenje… ali tu sad već ulazimo u područje Zakona o autorskim i srodnim pravima…

* Znači li to da je sve PR ili je nešto i provokacija…i djela Ivice Buljana izazivala su buru…

Što je zapravo PR? Public relations tj. odnosi s javnošću ili javnostima… dakle da – svako javno djelovanje nužno sadrži i neki PR. Koliko će biti manipulativan, u kojem smjeru i s kojim namjerama, e to je sad već pitanje etike… Slučaj ‘Elementarnih čestica’ školski je primjer očajnog snalaženja svih involviranih, barem kad je PR u pitanju.

* Jedna predstava ne treba PR ona se sjajno odnosi s javnostima najduže od svih kako Vi gledate na fenomen zvan Stilske vježbe?

…ne bih se složila da toj predstavi ne treba PR. da je tome tako ne bi se njezin novi producent (jer ne zaboravimo predstavu je od javnog sektora preuzeo privatni), potrudio da bude upisana u Guinessovu knjigu rekorda. Kvaka je – međutim u tome – da je najbolji, najskuplji i na duge staze najefikasniji PR tzv. mundreklama iliti glas publike. A tu Stilske vježbe nemaju nikakvih problema – dapače. Vrijeme radi za njih. Ta parada glumačkog umjeća, vještine trajanja, ali i – što se često zaboravlja – dobro postavljenog koncepta, razoruža čak i najveće skeptike. Samo – za to je trebalo puno vremena, igranja u kojekakvim okolnostima, upornosti i vjere u predstavu. Svih, pa i nevjerojatnih Lele Margetić i Pere Kvrgića, koji će ako ovako nastave – a toplo se nadam da hoće još godinama – zaslužiti još po koji upis u Guinessa.

* Smeta li Vam u praksi dvostruka uloga redateljice i urednice u mediju obzirom da se morate naći u koliziji?

Rekli bi vam moji školski kolege iz MIOC-a define: smeta? Kad sam prije 18 pokrenula Teatar.hr nisam mogla slutiti kud će to otići niti u što će se pretvoriti. Učila sam i snalazila se u hodu jer nažalost ili srećom svih ovih godina nije pokrenut medij koji bi podjednako ili bolje pokrivao područje kojim se Teatar.hr bavi. Da jest, vrlo bih vjerojatno bila digla ruke od tog medijskog posla. Mi, naime, ne objavljujemo tko je s kim i u kakvoj haljini došao na premijeru, ali cjepidlačimo kad su u pitanju financijska izvješća i kulturna politika. Zato, kad kažem da sam / smo (jer Teatar.hr je tim ljudi koji predano rade) učila/učili mislim i na novinarstvo i na našu etičku poziciju kao i onu ‘drugih’. Neko vrijeme mi je sve to teško padalo, olako sam govorila da mi ‘ne daju raditi’, danas me to sve manje brine. Bilo bi, naravno, ugodnije ili barem jednostavnije da mogu bez tog ‘kamena oko vrata’ pokucati na vrata teatara u Hrvatskoj i ponuditi svoje projekte. No, znam da ne mogu pa pa sam u hodu naučila i producirati i danas zapravo – ne žalim ni za čim. Trenutno u Zagrebu igraju tri moje predstave, neke već i treću sezonu, sve su redovito rasprodane, a da niti jedna od njih nije nikad imala niti će imati povlašteni tretman na portalu Teatar.hr. Uskoro imam i novu premijeru, tako da zapravo mislim da mi i nije tako loše. Ja sam se – kad sve zbrojim i oduzmem – izborila za stvarno osebujan prostor slobode u društvu koje je sa slobodom sve češće na VI!!!

* Otprilike to bi značilo da nema sukoba urednica/redateljica kako poslovni partneri gledaju na to?

A ne, ne… ima sukoba x puta dnevno. nebrojene su situacije u kojima preispitujem svoju poziciju i stav sa suradnicima u redakciji… i mislim da to nikad neće postati automatizam. ali me više to ‘ne izbacuje iz cipela’. znam se nositi s tim teretom. I kad sam to osjetila onda su naši jedini poslovni partneri postali čitatelji. to je i razlog zašto već više od pet godina ne apliciramo ni na jedan natječaj za javna sredstva, premda to ne znači da sam protiv njih, dapače. Jednostavno shvatila sam da u našoj specifičnoj poziciji ovisiti bilo o politici bilo o oglašivačima ne vodi nikud. i tako smo postali prvi hrvatski portal koji živi od naplate sadržaja.

* Možete li sa periodom od pokretanja Teatra.hr do danas nabrojati pozitivce i negativce na kazališnoj sceni?

Hahaha… teško – pogotovo iz pozicije o kojoj sam do maloprije govorila, eventualno načelno.

* Možda bolje da ne bude problema…

Ma nije meni problem u problemima, nego u eventualnoj paušalnosti mojih ocjena. To je razlog zašto ne objavljujemo kritike na portalu Teatar.hr. Bavimo se prvenstveno dokazivim činjenicama. Uostalom, u 18 godina nismo nikad bili na sudu, a rušili smo ministre, intendante. Autorsku slobodu ostavljam za scenu. Ali ako baš moram odgovoriti…

Opatija je jedini grad u Hrvatskoj koja je izgradila kazalište i opernu dvoranu, gradonačelnika Ivu Dujmića zovu Lisinski, kako Vi gledate na KTC Gervais koji je otvoren 28.4.?

Iskreno priznajem da za razliku od npr. Zagreba nisam detaljno pratila sve moguće detalje rasprava opatijskog Gradskog vijeća kao i da ne poznajem baš sve nijanse tamošnje političke situacije. ali kao netko tko je proteklih par godina sudjelovao u zasigurno najboljem opatijskom kulturnom proizvodu 21. stoljeća – Festivalu neovisnih kazališta, u priličnom sam čudu kako se cijela ta situacija razvila… naravno da je sjajno da je Opatija dobila scenu, ali iz pozicije nas koji se bavimo kazalištem jedna od najzaslužnijih osoba za to je Rajna Miloš, žena koja je godinama vodila Festival Opatija, a koja je jednim dosta nečitkim političkim slalomom bila prisiljena otići s tog mjesta… No, što je tu je – Opatija sad ima scenu i nadam se da će je na najbolji mogući način iskoristiti za kulturu i umjetnost… Mislim da bi bilo super da oživi FEN opet. to je manifestacija koja je fakat cijelu scenu bila reanimirala. Kamo sreće kad bi takvo što napravile i druge sredine u Hrvatskoj… primjerice – Split ili Dubrovnik koji nemaju ni koncertne dvorane, o prostorima za nezavisne produkcije da i ne govorim. Ono što, međutim, držim iznimno važnim – jest osmisliti model po kojem će takve ustanove biti u nekoj mjeri samoodržive… te ih nagraditi kad god nađu načina da to budu. Imate danas kod nas situaciju da su neke javne ustanove u kulturi nesposobne zaraditi makar i 5% svog ukupnog proračuna iako imaju pokrivene troškove kompletnog hladnog pogona. To je – neodrživo.

* Spomenuli ste da Vam nedostaje FEN…a nedostaje li Vam Eurokaz…i gdje je Gordana Vnuk?

Da, apsolutno. Festivalska scena u Hrvatskoj potpuno je utonula u ‘revijalni ton’ i za razliku od ne tako davne prošlosti niti više ugošćujemo začetnike novih trendova niti aktualne hitove, nego sve nekako – lektiru ili dekorativu. Eurokaz je npr. u Zagreb doveo neka imena na samim početcima njihovih karijera – od Catelluccija do Nature Theatre of Oklahoma. A opet – s druge strane, jasno mi je koliko je to naporan i nezahvalan posao u ovoj sredini i ovim produkcijskim uvjetima… Doduše, danas publika ima priliku neke naslove gledati u live prijenosima iz cijelog niza svjetskih metropola i pri tome ne mislim samo na mainstream repertoar poput onom Metropolitana, Scale ili Boljšoja nego i na svu silu suvremenih i eksperimentalnih projekata… Ništa od toga, naravno ne može nadomjestiti izvedbu uživo, ali može biti važna informacija. Nadam se stoga nekom ozbiljnom zaokretu u repertoarnim politikama preostalih domaćih festivala, ali za to će osim izborničke vizije biti potrebna i ozbiljna materijalna podrška – kazalište je, da se ne lažemo, skupa disciplina. Ima naravno časnih iznimaka, ali generalno – najskuplji festivali su nam i najlošiji.

* Koji su Vam najveći izazovi u dosadašnjoj redateljskoj karijeri…Vaši usponi i padovi ili ups and downs?

Huh – najteže mi je bilo raditi predstavu za male bebe. ‘Priču o zvuku’ za publiku od 18 mjeseci na više… ne znaš zapravo kako komunicirati s publikom, čak ni kad si roditelj – što jesam. Shvatiš da patroniziraš dobar dio vremena. Ali evo igra već treću godinu, pa valjda nismo ‘promašili ceo fudbal’ generalno me najviše zanima proces… radim sa živim ljudima koji bi tu predstavu trebali neko vrijeme igrati i voljeti dolaziti na posao zbog toga, a da pri tome u procesu svi damo sve od sebe i kad nismo inspirirani i kad smo indisponirani i kad smo dobro i kad smo loše… biti kapetan duge plovidbe u toj disciplini je nešto što valjda nikad ne savladaš do kraja. s druge strane, sad već dvije godine radim na nekoj novoj formi arsakustičnog kazališta, zapravo režiram glazbu, i to me nevjerojatno veseli, ali i stalno dovodi u pitanje, a i otvara mi neke skroz nove prostore izražavanja i fantastične suradnike… od Vedrana Peternela koji me na cijelu tu avanturu nagovorio, preko Gordana Tudora, Sare Renar pa do Moskau (ne Moskve, op.ur) s kojima upravo radim, još uvijek otkrivam što izvedba sve može biti i idem na probu kao zaljubljena klinka na prvi dejt, s leptirićima u trbuhu.

* Koje su Vam najdraže domaće predstave?

To se mijenja s godinama. neke sam strašno voljela, ali su vrijeme, iskustvo i informiranost o inozemnim produkcijama učinili svoje… uz to, ne bi baš bilo umjesno da kao urednica Teatar.hr reklamiram ikoga… da parafraziram ‘fluidno je to sve, moja Beatrice’

* Koji je Vaš stav prema kazališnoj kritici i postoji li ona uopće u nas na sceni? Tko su i ima li ih uopće izuzev Vašeg medija referentni i relevantni predstavnici kazališne kritike?

E za to nam ne bi bio dosta jedan cijeli intervju! Kazališnu kritiku kao disciplinu jako cijenim i kad god me kolege zovu na probu imam ogroman osjećaj odgovornosti jer poslije slijedi razgovor koji otkriva mene koliko i njih, koji poziva na odgovornost jedne i druge… nažalost, gotovo pa ništa od toga već godinama ne vidim u domaćoj kazališnoj kritici i en général rekla bih da je među najzaslužnijima za stanje u kojem nam je scena. svega tu ima – od neinformiranosti, do nesposobnosti da se osobni interesi/razmirice/promocija odvoje od ‘proizvodnje’ pa ih se učitava, do nesposobnosti zapakirane u senzacionalizam i očitih faktografskih grešaka… često moram odgovarati na pitanje zašto na Teatar.hr nemamo kritike i odgovor je uvijek isti – zato jer bi tome trebalo posvetiti život.

* Može li se (pre) živjeti u hrvatskom teatru ili od teatra u Hrvatskoj?

Pitanje je opet što bi to značilo (pre)živjeti. ja ću, ako izdržim puni radni staž kao samostalna umjetnica imati – prema sadašnjim propisima, mirovinu od oko 1100 kn. ima, naravno, neki mali broj projekata na kojima možete uzeti velike honorare, ali morate biti u poziciji doći do istih (vidi prethodne odgovore)… a i njih je ograničen broj. nije bajno, ali nitko me nije u tu disciplinu tjerao. na meni, kao i na svim kolegama jest da se izborimo za bolji tretman struke. i da ne pristajemo na etiketu ‘uhljeba’, ali i da doista ne budemo uhljebi…

* Za kraj poruka čitateljima DOP magazina zašto da posjećuju i promoviraju kazališnu umjetnost?

Oh, tough one. zato jer izvedbu uživo ništa ne može nadmašiti ni nadoknaditi. kao što nije isto slušati ploču/CD doma, tako nije isto ni gledati predstavu ili snimku. uživo, sa svim rizicima koje to nosi, kazalište je gladijatorska disciplina. Koje, btw – nema bez publike. Peter Brook je rekao da mu treba samo prazan prostor po kojem prođe glumac i da je to kazalište. rekla sam mu da je u krivu, smijao se, ali nije mi proturječio. mnogi su to dokazali, Heiner Goebbels recimo, predstavom Stifterove stvari koja je igrala i u Zagrebu. sve što je potrebno za kazalište jest publika. bez nje – nema predstave, pa makar gledali u praznu scenu.

Ivan Milatić

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame