inmediasres KOLUMNIZAM Politička aktuala POLITIZAM

Svjetske žvake, kriza globalizacije i multikulturalizma

Biti u trendu je biti izabran

Ne bi zdrav čovjek ni u delirijumu izazvanom koktelom psilocibina i ibogaina povjerovao da će najvažnije događanje u svijetu biti – izbori. Ta se institucija u prvim desetljećima drugog tisućljeća našla na aparatima, posljednjim trzajima izvlačeći redovito manje od pola glasača na birališta. Sve je manje ljudi koji doživljavaju iskren mentalni orgazam dajući legitimitet za nastavak vladanja sklerotičnim, ružnim i općenito gadljivim, moralno i intelektualno nedostojnim pojedincima koji se stranačkim ljestvicama poput termita preko drugih termitskih tjelešaca veru na vrh kuće koju glođu, pa je prosto pučki rečeno za ne povjerovati da se najbitnija svjetska kavga zametnula baš oko izbora. Naime, sve više navodno ozbiljnih i pouzdanih ljudi iz američkih tajnih službi i drugih važnih institucija spremno je dati ruku u vatru da je baš Putinova Rusija pomoću svojih hakera i tajnih službi utjecala da Trump postane američkim predsjednikom. A to, složit ćemo se, nije baš sitnica kad nekadašnji glavni neprijatelj iz vremena hladnog rata i bipolarnog svijeta na vodeću poziciju drugog bivšeg neprijatelja dovede čovjeka koji njemu više odgovara. To se, Obaminim riječima, može smatrati i objavom rata na koju neizbježno mora uslijediti odgovor. Američka je demokracija voda duboka, reče tako on, što me odmah podsjetilo na Polančeca u njegovoj aferi s krađom u Podravci i mutnom vodom koja je tada isplivala na površinu. No, eto, nije se ni on u njoj sasvim utopio, utopio je zato druge. Obama, pretpostavljam, dobro pliva, Kenijcima dobro ide plivanje, trčanje, atletika. Koliko dobro to ide Trumpu, vidjet ćemo, za Putina već znamo da golim rukama hvata medvjede, tigrove, udave, klokane, pa ih jednom rukom hvata u polunelsona i davi, dok drugu drži jednim prstom na pipi s naftom i plinom, a drugim na nuklearnom gumbu.

Nacionalizmi naši svagdašnji

Drugi bitan trend svjetske politike koji se na ovo nadovezuje jest zatvaranje u nacionalne granice i raspadanje nadnacionalnih institucija i višenacionalnih kvazi-federalnih organizacija kao što je EU. Pokušaji da se ozbiljnije integracije provedu bez temeljnog ‘polity-ja’, što se uglavnom manifestira u vidu jedinstvene nacije, naišli su na veću prepreku, na koju, čini se, nema adekatnog odgovora ni iz redova nacionalista, a ni bankarskih eurofila i globalista, koje danas u Francuskoj predstavljaju manje-više uspješno ili neuspješno Le Pen i Macron, dva kandidata koji će se sučeliti u drugom krugu francuskih predsjedničkih izbora. Ljevičar Mélenchon, kojem od milja, vjerojatno sasvim neopravdano, tepaju da je staljinist, izvisio je kao posljednji od četiri velika kandidata, dok je kandidat ‘prave ljevice’ potpuno ispao s horizonta događanja, a kandidat ‘prave desnice’ Fillon kompromitiran korupcijsko-nepotističkim skandalom zapošljavanja vlastite žene (još k tome Velšanke) nije uspio nadvisiti novu zvijezdu francuske politike, Macrona, čija je žena samo 20 godina starija od njega i njegova je bivša učiteljica. Tako se francusko društvo podijelilo na tvrdu i meku desnicu, ili tvrdu i meku ljevicu, gdje ‘tvrdo’ označava i ekonomsku, a ne samo socijalnu komponentu desnog, odnosno lijevog. Po tom modelu, Macron je u društvenom smislu lijevo, ali ekonomski desno, dok je Le Pen ekonomski lijevo, a društveno desno. 

U današnjem svijetu, društvena, nacionalistička desnica može se predstavljati kao ekonomska ljevica, koja brani interese globalizacijskih gubitnika, te su stoga Macron i Le Pen suprotstavljani u obje dimenzije, dok bi se Melenchon s Le Pen mogao prije složiti na ekonomskom planu, pa se čak sumnja da bi dio tvrdih ljevičara mogao u drugom krugu pokloniti glas tvrdoj desnici. Ova shema podjele danas je raširena u svijetu, uz američku već poznatu podjelu na naprednjake, umjerene, liberale, konzervativce i radikale, pa nam Francuska može poslužiti kao ogledni primjer. Ako bismo se pak držali stare antičke podjele na četiri temperamenta, čini se da premoć kolerika (LePen) i sangvinika (Macron) odnosu na melankolike (Melenchon) i flegmatike (Fillon) ukazuje na želju za promjenom. Da, ali kakvom? Macron kao Hašekova ‘stranka umjerenog napretka u okviru zakona’ obećaje samo još više istog, još više federalizma i modeliranja Francuske po uzoru na Njemačku (što ne smije jasno izreći), dok Le Pen želi upravo suprotno. Nijedan od njih nema odgovore na prava pitanja društvenog razvoja, unutrašnje dezintegracije uslijed vanjske sve veće integracije i odnosa prema imigraciji i granicama. Pobjeda Macrona u drugom krugu čini se ipak izvjesnom, jer će ga podržati tradicionalne stranke, no budući da Le Pen udara u populističke diple po uzoru na Trumpa u SAD, a financirana je iz Rusije, može se u završnici svašta očekivati. No, u slučaju da se raspad iliozbiljno preoblikovanje EU-a odgodi za neko vrijeme, i dalje ostaje problem nemogućnosti integracije različitih nacija i kultura iznad tržišne razine u političku i stvaranje zajedničkog identiteta koji bi nadjačao nacionalne identitete. Kao što se pokazalo, samo globalizirano tržište ne djeluje ujedinjujuće, jer proizovdi sve veće nejednakosti, koje ljude tjeraju da spas traže u nacionalizmu i zatvaranju granica, a taj se problem sam od sebe neće riješiti, iako bi pokret za ukidanje poreznih ‘rajeva’ na raznim otocima i drugdje, kako bi velike imovine izuzetno imućnih pojedinaca postale dostupne oporezivanju, čini kao korak u pravom smjeru. Čini se da oni imaju efikasne načine ili poluge moći u nacionalnim državama koje im omogućavaju da spriječe takve namjere. Iz iskustva pak znamo da se porast nacionalizma, vjerske netolerancije i zatvaranja u nacionalne granice na globalnoj razini obično događa prije većih ratova.

Hibridni ratovi USA – CCCP

Pitanje kako bi se danas rat vodio s obzirom na ubojite nuklearne potencijale 10 zemalja koje ih posjeduju, s Rusijom i SAD na čelu, a da se izbjegne pat pozicija hladnog rata, krije se u tzv. ‘hibridnom ratovanju’. Riječ je, uglavnom, o psihološkom ratu koji je i do sada bio poznat. U globaliziranom svijetu i sve većoj umreženosti putem interneta, društvene mreže i elektronički mediji mogu se okrenuti protiv onih koji su ih stvorili i vratiti im se u glavu kao bumerang. Način na koji SAD i saveznici vole voditi ratove je na tuđem teritoriju, uz što veću upotrebu propagande, internetskog huškanja i dezinformiranja, i što većim korištenjem tehnologije i avijacije, bombardiranja iz zraka, koristeći tuđe kopnene snage umjesto vlastitih. Taj model ratovanja počeo je trpjeti poraze kad se rat, zahvaljujući imigrantima, novim tehnologijama i medijima i pojavi ‘hibridnog ratovanja’ prenio na njihove teritorije, i kad se pokazalo da je nemoguće bez ozbljinih vlastitih snaga na terenu dobiti rat u tuđoj zemlji, na primjer u Siriji ili Afganistanu, a također je i nemoguće u potpunosti preoblikovati osvojene zemlje po uzoru na sebe, ili ih u dovoljnoj mjeri kontrolirati, nego tamo nastaje kaos u kojem na površinu izbijaju najreakcionarniji i najluđi elementi na vlast (primjer: Irak, Libija). Podržavanje ‘umjerenih’ islamista, kao što su Muslimanska braća, također ne pomaže, jer baš kao što i GMO sjeme uništava obične biljne kulture, tako i ekstremisti koje proizvodi strana intervencija vrlo brzo požderu ili asimiliraju sve umjerenjake, tako da se na kraju nema s kime surađivati. Kao što i u američkom filmu Gremlini dobri Gizmo postaje zao trol kad ga se pošprica vodom, gdje voda simbolizira nasilje, tako i pitoma društva podivljaju kad se stranim uplitanjem naruši krhka ravnoteža moći.

Multi kulti štekanje

Treća stvar je da se pokazalo da ni multikulturalnost, a bogami ni interkulturalnost nije održiva, kako bi se danas reklo, a možda ni moguća. Globalizacija radi povećanja konkurencije i širenja tržišta imala je kao štetnu nuspojavu gubitak radnih mjesta u vlastitim zemljama i smanjivanje kvalitete zdravstvenih i obrazovnih usluga, što je sve zajedno proizvelo decivilizirajuće trendove. No, za razliku od vremena seksualne revolucije, kad su decivilizirajući trendovi nastali zbog pojave većeg broja mlađih ljudi uslijed baby boom-a nakon 2. svjetskog rata, i zbog pojave masovne kulture, televizije, koja je omogućila tim mladim ljudima da se međusobno prepoznaju, identificiraju i odbacuju okove koje im je civilizacija do tada nametala, sada deivilizirajući trendovi nastaju pod utjecajem novih tehnologija, ali i smanjenja broja mladih i starenja stanovništva, odnosno zbog nezaposlenosti ljudi u srednjoj dobi, od kojih neki niti nisu imali ozbiljan posao, koji su neobrazovani ili su preživljavali od socijalne pomoći, i koji su, unatoč načelnoj i sve manjoj tobožnjoj brizi društva za isključene, socijalno zapušteni i bez perspektive. 

Koliko je decivilizirajući trend u 60-ima i 70-ima bio pozitivan jer je društvo oslobađao od konzervativne stege koja je postala ograničavajuća za razvoj kulture, toliko je današnji negativan, jer je nastao kao posljedica neuspjeha ljudskog uma da se adaptira na proklamirani multikulturalizam i pretvori se u super-um koji bi trebao probaviti u jednom ljudskom životu ili manje stotine ili tisuće godina razvoja pojedinih civilizacija, pa ih sklapati u smislene amalgame. Umjesto toga ljudi se sve više zatvaraju u vlastite civilizacijske kućice, potaknuti u međuvremenu ojačanim konzervativnim snagama reganovsko-tačerovskih koje su se s terena kulture u međuvremenu prebacile na ekonomski i u ime slobodnog i nesmetanog trgovanja poprilično razorile materijalnu društvenu osnovicu na kojoj su se kulture možda i mogle smisleno spajati i preoblikovati. Pojave revivala rasizma i zapadanja u religijski misticizam, borba protiv tvrdokuhanih znanosti temeljenih na stvarnim dokazima, pa i cijepljenja, destruktivne su reakcije žrtava ekonomskog liberalizma i njegovog naličja, multikulturalizma, koje se, nesposobne da se prilagode ili izgrade novu kulturu na ruševinama stare, vraćaju na već preživjele obrasce iz prošlosti. Svijet sve više počinje nalikovati apokaliptičnim scenama filma New York 1999, koji je u još davna vremena budućnost stavio na sam kraj 20. stoljeća i pokazao što se događa kad se zanemari razvoj ‘žive sile’, ili kad se tehnološki i materijalni napredak pretpostavi obrazovanju i razvoju kulture. Dobijemo hrpe divljaka koji tonu u barbarluk i razaraju besmisleno čak i materijalnu osnovicu za život jer bolje ne znaju.

Znanost za nejednakost

Elem, koliko god nam govorili da danas živimo bolje nego ikada, da ima znanstvenih otkrića više nego ikada i slično, povećale su se i nejednakosti koje nisu samo materijalne, nego i intelektualne. Dok danas imamo izuzetno bogate i izuzetno učene pojedince i znanstvene timove, s druge strane mase ljudi sve više tone u neukost i mrak, pa dolazi do pojave ‘novih barbara’, ali ne izvane, nego unutar vlastitih granica. Pozivanje na ‘zaštitu granica’ od ‘napadača’, s te strane će se pokazati sasvim besmisleno, jer napadači – zapravo – nisu ‘vani’, nego su već unutra. Mi smo ih sami stvorili. Naša kultura i civilizacija nije napadnuta od vanjske, nego se naša počela urušavati kao i njihova, pa je sukob prvenstveno unutrašnji, a onda, naravno, i vanjski kad uslijed potpunog raspada nekih zemalja dolazi do priljeva imigranata – beskućnika bez zemlje – koji pritišću na vanjske granice radi golog preživljavanja. Ove trendove za sada najbolje koristi, prepoznajući i sve veći strah vodeće države svijeta, SAD-a od sve jače Kine i Njemačke – a tko bi drugi, ako ne bivši SSSR, odnosno Putinova Ruska federacija nastala na razvalinama KGB-ovskih duhovnih mudrosti skupljanih tijekom desetljeća sovjetske vlasti. Sva ta vrijedna iskustva ili intelektualni kapital sovjetskih njuškala, pretočio se prvo u FSB, pa onda u GRU i druge službe.

Joža Vječni Manolić

U domaćim okvirima, isprike unaprijed zbog male digresije, ova pseudo-tibetanska duhovna blaga, transplantirana iz Moskve preko Tita i partije, prepoznajemo kao ‘udbaška’, a neokrunjeni duhovni vođa te sljedbe, odnosno udbaški Dalaj Lama u nas – Josip ‘Joža’ Manolić – i vlastitom je dugovječnošću dokazao njihovu kvalitetu i blagotvorno djelovanje na ljudski um i tijelo, te se očekuje vjerojatno i njegova reinkarnacija, ako već ne postane besmrtni Buda.  Daklem, poznato je da je zapad, iako ekonomski i tehnološki nadmoćan, uvijek gubio u izravnoj špijunaži protiv bivšeg SSSR-a. Sovjetski špijuni su bili više motivirani i naprosto – bolji. Iz tih razloga Putin, iako samo jedna osoba, može u principu biti najutjecajnija osoba na svijetu, premda nije šef najjače (ni po ekonomiji ni ljudskim potencijalima) države, iako je ta država – to se mora priznati – teritorijalno najveća i zauzima geostrateški najvažniji položaj Euroazije, za kojeg se smatra da je neophodan preduvjet za dominaciju nad cijelim planetom. U međuvremenu, dok se neki bave geostrateškim ciljevima, u Iranu je obranjen doktorat o tome da je zemlja, ustari, ravna ploča. Doktorantica je utrošila čak pet godina rada da bi ‘dokazala’ da je vjera, zapravo, bila u pravu, a moderna znanost već posljednjih 500-tinjak godina – u krivu. Nesumnjivo, očekuju nas zanimljiva vremena.

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame