Glazba Kritike

Irena Žilić: Haze – dragulji su vječni

Sve što ste htjeli znati o najboljoj hrvatskoj autorici i izvođačici trenutka, a niste se usudili pitati ili vam je izmaklo nakon prvog extended playa ili debi albuma “Travelling”, nalazi se u ponešto drugačijem zvučnom obliku na drugom studijskom djelu. Indie folk motivi s unpluggedom vjenčanog debija, biserni vokali, tečnost i točnost pjesama, nježnost stiha i izvedbe, ocrtali su autoricu koja je prvom kolekcijom pjesama pokazala zrelost i definiranost daleko veću od svojih generacijskih pripadnica. Potpisala je kantautorstvo u najboljim manirima. Uz savršeno tečni engleski kao izražajni jezik samo bi dodatno klimnula na tezu kako je samo slučajem zalutala na ove prostore jer im zvučno ni kvalitetom ne pripada. Svijet je njena granica. Sve hvalospjeve garnirane za debi album samo bi valjalo podebljati za nastavak. Producentski definirana ulogom Marka Makovčića na novom albumu širi zvuk na bazično strogo atmosferične komade, ali ostaje u sferama svog zagasitog minimalizma. Najavni singl “The Moon” ispadne pandanom boljim Portishead tragovima, repetitivni “X” uz savršeno tlocrtni antivideo, pjesma kakvu bi Neil Young u mladim danima lako potpisao da je imao ovoliko prekrasan vokal, zatim slaže putopisnu trilogiju pričem je putovanje u intimu njenih svjetova (From Scratch, Into The Wind, Hold On). “Omega” pokazuje kako bi se Laurie Anderson  snalazila s kristalima u glasu pečatirajući najjači komad albuma, a druga trilogija je otkliznuće u savršenu poetiku unutar koje svojatate svaki stih uzimajući im prisnost (Little Daggers, Pioneers, Afterglow). Manje od pola sata trajanja albuma trebat će vam da shvatite o kakvom se vrelu nježnosti i lirski savršene intime radi. Povremeno autoironične, mjestimično samokritične, mahom čeznutljive i zaljubljene. Ljubiteljima glazbe sa sadržajem, Irena Žilić daje beskrajno razloga za sreću. Jer imaju čast biti slušateljima takve ljepote. Opet. I opet. I opet. I opet.  (JA)

9/10

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame