inmediasres KOLUMNIZAM POLITIZAM

Prvi maj: Rad je postao jad

Ima jedna stilska figura, palindrom. Fora je u tome da se stvar jednako čita s obje strane: ‘I vise sivi Isusi. O Jugo, o gujo’. Stihovi Dubravke Oraić-Tolić, izriču neku višu istinu, ili možda sudbinu, nemezis, što li. Kako se bliži Prvi Maj, praznik rada kojeg u Zagrebu tradicionalno slavimo uz grah o gradskom trošku u Maksimiru, sve više uviđam da I. MAJ, ne zamjerite na rimskoj brojci, može biti shvaćen kao palindrom: JAMI. Shvaćate? IMAJ – JAMI. Tko je taj tko ima? Onaj tko jami. Tko jami? Onaj tko ima. Gdje vam je tu rad, pitat ćete se? Pa da bi netko imao više, netko mora imati manje, da bi se jamilo, mora se moći od nekoga jamiti. E, baš ti, od kojih se najviše jamilo, sada slave – prvi maj. Radnička prava? Ma nemojte me…

Ljudi dolaze proslaviti kako se od njih jamilo i tu činjenicu ponosno ističu na reveru svojeg nacionalnog idealizma, očekujući za tu svoju dobrodušnost da budu u miru i slozi počašćeni besplatnim jelom u Maksimiru i tako voljnim sudjelovanjem u paradnoj grah-pukovniji odrpanih iskažu svoju bezrezervnu odanost ciljevima lopovske države. I to u parku kojeg je biskup i mason Maksimilijan Vrhovec namijenio svojem miru, pa ga zato okrstio Maksimilijanov mir, ili skraćeno: Maksimir. Ne znam kako vama, ali meni je i ‘demokratska’ promjena maja u svibanj, a prvomajske u prvosvibanjsku proslavu nekako ubilo duh praznika rada. Svaka čast svibu i drugom smilju i bosilju koje raste u proljeće, ali taj praznik ne slavi mir, pomirbu, nacionalnu i jezičnu posebnost ili sve ono što su nam političari nadrobili od 90-ih do danas.

U vrijeme prvih prvomajskih demonstracija nije se pričalo ni o ljudskim pravima, koja su – kako danas znamo – samo naličje ili ‘eksternalija’ kapitalizma, nije se pričalo ni o ženskim ili rodnim pravima: pričalo se o pravu na goli život, na preživljavanje. Pravo na rad i biti dostojno plaćen za svoj rad ipak je temeljno pravo pred kojim sva ostala prava moraju biti potisnuta niže na hijerarhijskoj ljestvici. Jer, uistinu, ako nemate što jesti, čemu vam služi politički stav, uvjerenje, slobodno mišljenje i izražavanje? Kad zakrulji u želucu, sloboda govora dobija sasvim drugi smisao i ono što želite izraziti više nije lijepo i nije vam do mira i ljubavi. Osnovna se ideja može sažeto izraziti: ako je sve ograničeno i jedni imaju jedan dio tih dobara, onda ostali moraju imati onaj drugi, jer ne možemo svi biti vlasnici istih dobara. Ne možemo svi biti gazde ili Gazda.

Za socijalizam nije možda presudno koliko neki imaju privatnih dobara, nego vlasništvo nad sredstvima koja ih stvaraju. Sada, kao i onda, situacija je ista: jedni mogu drugima uvjetovati kako će, koliko i pod kojim uvjetima raditi, a višak zarađenog staviti sebi u džep. To je, da tako kažemo, prirodni poredak stvari. Nezamislivo je da bi bilo drugačije. Zatim će uglavnom taj višak odnijeti nekamo gdje će biti sigurnije, gdje kršćanskim rječnikom rečeno ‘rđa i moljac, te porez manje nagrizaju’, recimo u Meksiko, Nizozemsku, na Karibe, a u zemlji će ostaviti jad i bijedu.

Naime, što se u međuvremenu promijenilo? Dok se početkom XX stoljeća razvijala radnička internacionala, borba radnika koji su se međusobno razumjeli i povezivali na svim kontinentima, dok su kapitalisti bili zatvoreni u nacionalističke čahure i međusobno zaraćeni i posvađani, početkom XXI. stoljeća imamo upravo obrnutu situaciju: internacionalu kapitalista koji su se ujedinili na svjetskoj razini, globalizirali se, pa čak u tu zgodnu šemu uvukli i bivše komunističke zemlje – Rusiju i Kinu – dok se novom poretku još donekle odupire jedino fanatična i militarizirana Sjeverna Koreja i jendako fanatični i ratoborni dio islamskog svijeta, a s druge strane imamo posvađane radnike, zatvorene u nacionalističke čahure i spremne da na mig internacionaliziranih kapitalista možda i odu, kako se to banalno kaže, nekamo ratovati za tuđe interese. Kao što je poznato, u ratovima ginu ljudi koji se ne poznaju, a organiziraju ih ljudi koji se međusobno itekako dobro poznaju i razumiju.

Danas to možemo zamisliti kao neku vrstu video igrice između dva prava igrača, puna kao brod, u kojoj ugibaju neki nebitni pikseli – ljudi bez ikakve imovine. Kažu da odijelo ne čini čovjeka, ali novac ga, ipak, čini. Ako nemaš novca, kakav si ti onda čovjek? Nekad je povlašteni ljudski status jamčio Bog, pa se neki ruski pukovnik mogao zapitati: ako nema Boga, kakav sam ja onda pukovnik? Danas su se stvari iz sfere čiste metafizike spustile na imovinski plan: ako nemam novaca, kakav sam onda pukovnik? Ako pukovnik ima više od generala, kakav je to onda general? Grunfovski rečeno, koliko imaš – toliko jesi. Ako ništa nemaš, onda nisi. Kvantiteta nije samo prešla u kvalitetu, nego se pretvorila u bitak. 

Ontologija je postala obična kalkulacija, suština stvari se danas može lako egzaktno izračunati. Dobro, ne baš posve egzaktno, jer ponekad se ona napuše kao balon, iznenada pukne i iznebuha nastane financijska i ekonomska kriza, koju nitko od ljudi zaduženih za proučavanje suštine stvari – to jest ekonomista, a ne više filozofa – nije predvidio. Ljudi bauljaju naokolo sa smotuljcima dionica koje padaju, kao baloni ispuhani od svoje suštine i očajavaju, dok im se suština opet nekako ne napuše na njima prihvatljivu razinu. I ako 0,1% posjeduje 90% svega, a svi ostali samo 10%, po čemu je takva situacija bitno različita od one mitske iz nekadašnjih udžbenika, u kojoj su debeli ruski kapitalisti iznad musave, gladne raje držali košaru s kruhom, pa čekali da se ovi bijednici međusobno rastrgaju za nju?

Nema sumnje da i danas, metaforički gledano, imamo ljude s košarama i one koji se za njih trgaju, gazeći jedni preko drugih, samo što se danas mnogi više ne trgaju za kruh, nego za ajfone, skupu kozmetiku ili neku drugu prestižnu robu, dok oni koji tu robu proizvode pristaju na sve, samo da bi imali kakav takav posao. Sistem funkcionira, dok god pristajemo zatvarati oči na činjenicu da neki od nas tobože bogatih i uspješnih više nemaju nikakav posao. A socijala je sve tanja i tanja. Nema ni za ajfone, a bogami ni za nešto manje od toga. U času kad shvatimo da nismo toliko različiti od ljudi žute ili crne boje kože, od ljudi različitih jezika, nacija i drugih svojstava, da i mi kao i oni trebamo raditi da bismo živjeli, možda će opet nastati neka nova Internacionala.

U međuvremenu, odvalite koji plotun, u iščekivanju novih pucnjeva s Aurore.

Jan Klasinc

 

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame