Celebrities Interview izložbe POP COOLTURA showbiz Zabava

Slaven Lunar Kosanović – interview: Sloboda je umjetnost

Čovjek po kojem će nazvati najviše zagrebačkih zidova. Slaven Lunar Kosanović je onaj čije likove gledate u prolazu a da vam u prvom planu nije ni jasno odakle to sve šarenilo dolazi. Grafiter, writer, čovjek s bojama. Jedan od pionira street arta u Hrvatskoj ispričao nam je sve od korijena…

* Odmah u facu. Grafiti su vandalizam ili umjetnost i zašto? Jel vi samo švrljate i uništavate lijepe čiste fasade ili ostavljate umjetničke freske? Molim te iz svih perspektiva, zagovaratelja i oponenata teze o street artu kao vandalizmu ili dijelu pop kulture?

Ako doživim 100 godina, vjerojatno ću i tada odgovarati na ovo pitanje. Žvrljotina ili umjetnost? Ovisi o tome koliko košta. Ako visi u nekoj fancy galeriji s istaknutom svemirskom cijenom onda će to shvatiti kao umjetnost, a ako je na zidu u kvartu onda će će misliti da je obična šarotina. Ljudi su površni i većinom znaju nešto cijeniti jedino kad puno košta, čast iznimkama. Umjetnost i vandalizam su isprepleteni baš kao i dobro i zlo u svakome od nas.

* Odakle i zašto tebe u tome od poratnog Zagreba pričao si puno puta, ali koja bi bila alternativa? Tvoj paralelni razvojni put da nisi to što jesi bil se mlatio po kavezima, DJ-irao, imao Tram 12 rap bend, putovao svijetom i pisao kao Šalković i Veličan ili nešto peto?

Volio sam emisije Davida Attenborougha i žarko sam želio putovati svijetom i istraživati biljke i životinje. Nisam baš briljirao s matematikom i fizikom tako da sam mogao zaboraviti upis na PMF, koji bi vjerojatno bio najbliža institucija za odlazak u tom smjeru. U djetinjstvu su me oduševljavale  knjige o Tarzanu, pa Jack London, Mark Twain, Sienkiewicz, Molnar, Pavličić, Karl May… Maštao sam o dalekim krajevima, knjige i muzika su mi bili duhovna hrana. Volio sam i biti sam u svojim aktivnostima, ali i provoditi vrijeme u društvu, smišljajući razne igre, pothvate, akcije. Aktivnost kojom se danas bavim nekako pokriva više područja dječjih želja, ne znam uz koji drugi posao bi to bilo moguće. Možda pisanje dječjih knjiga, fikcije za odrasle, bavljenje glazbom?

* Daj nam nabaci par anegdota za dosadašnjeg writerskog angažiranja – je li bilo bliskih susreta s murijom, kako se rješavaju, ima li Hrvatska svoje Bronxove i taj neki noćni wildlife ili je spika ako gledaš svoja posla i svoja posla ne gledaju tebe?

Imali smo bliskih susreta u 1990-ima, pa i kasnije, iako vrlo rijetko. Nismo napravili nikakvu gadnu stvar tako da smo puštani uz opomenu. Između ostalog, ja sam fotkao zid prije naše intervencije i tokom rada, a to svakako nisu bili friško okrečeni zidovi nego neko ruglo kojem smo napravili korist, a ne štetu. U par susreta sa sucima pokazao sam im fotke da pojasnim situaciju, pomoglo je. Što se tiče kvartovskog nasilja, imao sam sreće da nisam previše puta bio blizu obračuna. Relativno brzo sam shvatio da se ne možeš ponašati kao da si sam na svijetu, a kroz vrijeme mi je postalo jasno da i najjačeg klinca u čoporu iza ćoška čeka jači ili s(p)retniji klinac koji će zauzeti njegovo mjesto čim mu se ukaže prilika. Komunikacija je način da koristiš prednosti civilizacije koje su ti dane time što si rođen kao čovjek. Pojedinci se grupiraju da bi bili jači, da bi si međusobno dali podršku, vidali rane, zajedno učili, odrastali, što god. Vidio sam kako navijači love suparnike desetorica na jednog, vidio sam frustrirane pojedince koji iniciraju nasilje i sadiste koji su koriste gužvu grupnih tučnjava da bi se iživljavali na nekom jadniku koji leži na podu, tu mi se zgadio pojam čopora. Nikad nisam imao predrasude prema drukčijim ljudima, naše društvo je bilo nastrojeno kreativi i zajebanciji i bilo je načinjeno od djece iz raznih društvenih slojeva, različitih interesa, stremljenja, perspektiva. Bilo mi je manje bitno da je netko izvrstan crtač nego da je ispravna osoba. Od svakog čovjeka nešto možeš naučiti, a isto tako svakome možeš i pomoći, naravno, ako to želiš. Nitko ne može biti dobar u svemu ali ako udružiš normalne ljude, sinergijom mogu postići više nego pojedinac. Šteta je što većina pada na niskim strastima i osobnoj slabosti.

* Raznovrsne edukativne radionice i projekte radiš. Ima te se od ulica, udruga, fakulteta do osnovnoškolskih ustanova. Koji je drive i koje su ti najluđe najdraže suradnje od dosad napravljenih i ostvarenih? 

Kao što sam spomenuo, čovjek nije sam i ne može se tako ponašati. Nije loše osvrnuti se oko sebe i razmisliti kako bi mogao doprinijeti. I djeci je jasno da ljudi često otvaraju usta da hlade jezik, napuhavaju se, obećavaju, žeste se, a kad dođe vrijeme da se nešto napravi ili da se postave tamo gdje treba reagirati onda su mali mišeki. Ljigavo mi je biti tiho ako si pored nekog jačeg, a žestiš se ako se ne slažeš sa slabijim. Budi ono što jesi, ne budi podla hijena nego čovjek. Ljude smetaju drukčiji, smeta ih kako netko izgleda, ali ih ne smetaju ozbiljni zločinci, kriminalci na visokim pozicijama, ubojice, karcinom društva. Nedavno sam vidio primjer na jednom šaljivom siteu, stavili su fotku koja simpatizira Pabla Escobara. Objava je rezultirala brojnim likeovima i pozitivnim komentarima. Neki čovjek je napisao negativan komentar, sugerirao im je da je život normalnih ljudi u vrijeme vladavine iskompleksiranog kriminalca doslovce znao ovisiti o hirovima njegovih drogiranih pijuna. Njegovi kritični komentari naišli su na salvu pljuvanja. Omasovilo se i slavljenje nacista i njihovih podrepica, i to je krenulo u globalnu glupost, kao neki trend da je cool namjerno postati poremećen i slaviti notorne sadiste i zločince. Najčešće se to javlja kod individua koje u životu nisu niti čitale, nit razmišljale. Na njihovu žalost, život će ih vrlo vjerojatno na grubi način podsjetiti da voze u kontra smjeru. U poslu koji radim ako mislim da imam nešto društveno korisno za reći ili napraviti, napravit ću to. Ne znam koliko ima smisla slati poruke kroz rad, predavanja ili društvenu mrežu ali vjerujem u to. Jedna od dragih suradnji mi je bila ona sa Barbarom Vujanović iz Ateliera Meštrović, kad sam uz kolege Angela, Flying Fortressa, Morku, Ronalda Lindgreena i Zetsa interpretirao radove velikog kipara. Jedna od dražih izložbi mi je bila ‘400’ s bratom Ivom, gdje smo, za promjenu umjesto crteža izložili 400 fotografija s mnogih svjetskih lokacija koje smo radno posjećivali. Izložba je do sada bila postavljena u Zagrebu, Tuzli, Rijeci i Beču, a idući mjesec ide u Karlovac. Na neki način smo je doživjeli kao otvaranje stranica dnevnika, pokazivanje strane s druge strane oslikanih zidova.


* Situacija na RH grafiterskoj sceni. Lojalna konkurencija ili nož u leđa (million). Kako se tu neki novi klinci ili ti generacijski bliža ekpa odnosi prema tebi kao jednom od pionira? Postoj li međusobno uvažavanje i respekt ili je “koj kurac ovaj sere”?
Naslijeđeni potencijal je svakome odredio gabarit. Biologija svakog pojedinca tjera da jede, raste, ostavlja trag. Neki napreduju lakše, neki teže. Neki se ne obeshrabre neuspjehom već nastavljaju. Neki staju i samosažaljevaju se. Neki su svjesni da su si sami krivi za jadan život, neki optužuju druge. Mislim da je istina da si na svijetu sam za sebe i jedino sebe možeš mijenjati. Ako ti ne paše tu, odi drugdje. Ako ti je teško jedno, probaj drugo. Ako ti i drugo ne paše, probaj treće. Kako raste broj pokušaja, i mogućnosti ti se smanjuju. Ako se nisi potrudio, smanjuješ si šanse. Neke stvari ovise i o sreći, ali mislim da su želja za radom, posvećenost i upornost najbitnije stavke za uspjeh. Među crtačima sam se nagledao svega i svačega. Već dugo se ne osjećam dijelom scene, iz jednostavnog razloga, ona ne postoji. Nagledao sam se mase klinaca koji su si najbitniji na svijetu, najžešći crtači, ali kako osjete život, popuste i nestanu. Veseli da me da se većina moje originalne ekipe YCP i dalje druži bez obzira što rijetko tko iz stare postave još aktivno crta. Što se tiče zlobnika koje sam sretao, njima je vrijeme najveći neprijatelj jer ih smjesti kamo spadaju, neke prije, neke kasnije. Ne mogu reći da mi je drago ili žao, svejedno mi je. 

* Proputovao si svijeta i svijeta. Voliš akciju, druženje, suradnje. Daj nam neke poredbe onoga što vidiš od Mexica do EU-a s onim sistemom (bez)vrijednosti koje u tvom fahu daje Lijepa Njihova a ponekad nešto sitno i Naša?

Najdraži dio putovanja mi je povratak. Razmišljao sam i o duljem boravku vani, o eventualnom preseljenju i ostanku ali to je bila samo misao koja se nikad nije pomakla dalje od toga. Previše me toga veže za Zagreb da bih lako otišao. Nisam naišao na grad gdje je život lagan, svatko ima svoje probleme, a često sam viđao probleme koji su mi se činili daleko gorima od naših. Svaka zemlja je u rukama onih koji raspolažu proračunom, naravno. Ali danas imamo sredstva komunikacije koja su razvijenija nego ikad. Nije da zlikovci za to vrijeme spavaju i čekaju da ih se izbaci iz sedla ali činjenica je da su danas, kad rade svinjarije, daleko eksponiraniji nego u medijski tiše doba. Mediji su medalja s dvije strane, s jedne strane kad se njima služe ljudi loših namjera i s druge, kad su to pozitivci. Putovanja su naporna ali i dobra iskustva za ugrađivati ciglice u sebe. Globalizacija sa sobom nosi brojne negativne faktore, u većini svijeta te gledaju kao pečenu kokoš. Neiskrenosti, glupost, površnost i podlost možeš sresti svuda. Mislim da je privilegija putovati kao angažirani autor i komunicirati sa sličnim ljudima koji će ti otvarati prozore i slične ljude ugostiti ovdje.

* A generalno? Imaš li ti svoju Irsku za izlaz ili voliš sado mazo od djelovanja u ovoj zemljopisno i topografski prelijepoj zemlji?

U slučaju da me situacija natjera na to, vjerojatno bih mogao živjeti u inozemstvu ali potpuno sam siguran da bi mi nedostajala bitna komponenta života. Iskreno se veselim svakom boravku vani i rijetko gdje sam se osjećao strancem, odomaćim se u kratkom roku, ali ovdje pripadam srcem i genetikom. Ljudi kao ljudi, svugdje se sastoje od mase i pojedinaca koji gutaju što im se servira, manji dio samostalno kormilari, tako će biti dok ne nestanemo odavde. Gledajući razvoj situacije, ne bi me čudilo da se to desi još za naše generacije.

* Koje je tvoja nit vodilja za iduću petoljetku i neki srednji plan obzirom da planovi na ovim teritorijima nisu neka zahvalna kategorija? 

Plan se svodi na nastavak djelovanja u smjeru u kojem sam išao do sada. Ne želim imati klince, prvenstveno iz razloga što ih ne želim osuditi na doživotni boravak u međudjelovanju s kvarnom ljudskom vrstom, s druge strane mislim da nas je daleko previše na svijetu. Čak ni to ne bi bio toliki problem da je čovjek naučio živjeti u suradnji ali čovjek se i dalje ponaša kao majmun, unatoč tome što besramno koristi sve izume koje su izumili najbolji izdanci vrste. Napredni izdanci vrste su prisiljeni na kompromis s primitivnim jedinkama, što je demoralizirajuće. Čovjek recimo, izmisli kotač. masa ga, kuražena manipulativnim vladarom, spali na lomači. Njegova djeca nastavljaju živjeti u tom svijetu i ta ista masa poslije koristi kotač. Najradije bi ih vidio u pećini, gdje im je i mjesto ali to je nemoguće. Zamisli da su nečiji djedovi ovdje ginuli da obrane zemlju od najjače svjetske sile koja nas je poželjela vidjeti u lancima, pa je poslije neki nezahvalni priglupi unuk tim sirotim djedovima minirao spomenike. Pa sad zamisli da je tih par primjera kap u oceanu u odnosu na globalne nepravde.* Povratak na start ako je street art. Koje su muze i drive od glazbe do filma i literature kojima si ti produžena ruka – što su ti inspiracije iz drugih sfera umjetnosti ili kreativnosti, ako možeš izbrojiti countdown od 5 naniže?

Svakako ima previše utjecaja da bi ih mogao nabrojati, nemoguće je i posložiti ih kao top listu, navodim doslovce prvih 5 kojih se sjetim.

Knjige: 
Tolkien – Gospodar prstenova
Kerouac – Na cesti
Golding – Gospodar muha
Dostojevski – Braca Karamazovi
Ivo Andric – Na Drini cuprijaFilmovi:
Hill – Warriors
Spielberg – Schindlerova lista
James Bondovi – svi osim zadnjih
Kusturica – Underground
Oppenheimer – The Act of KillingMuzika:
Duran Duran – skoro svi albumi
Jean-Michel Jarre – albumi Oxygene i Equinoxe
Pink Floyd – faza globalne popularnosti
Depeche Mode – skoro svi albumi
Faithless – skoro svi albumi

* Treba li likovna akademija da se postane diplomirani crtač po zidovima i koji je zapravo opis posla i uporabna širina zanimanja kojim se ti baviš i koliki je tvoj utjecaj na percepciju ljudi koji komuniciraju s vizualnim? Mislim od onog “Marina volim te, jebo sam ti Marinu” ili “Đoni vrati se Jajo nas jebe”…Svakako bi pomogla s tehničke strane ali mislim da je neophodna volja, odnosno uporni rad.  Ljudi imaju potrebu sve trpati u ladice, valjda radi lakše preglednosti. Najlakši mi je naziv ‘umjetnik’, iako mi zvuči pretenciozno, praktičnije je nego navoditi dizajn, slikanje, murale, ilustraciju, klasične grafite, fotografiju i eventualno još nešto. Volim crtati, ne libim se ni modelirati nešto od gline, veseli me kapnuti vino ili kavu po podlošci i od toga stvoriti oblike, veseli me skupljati komade drveta po šumi ili kartonske kutije s otpada i rezanjem i lijepljenjem stvoriti lik. Ne veseli me to trpanje u ladice i etikete. Ako to želiš zvati slikarstvo, grafiterstvo, writing, škafiškafnjakartstvo, slodobno. Radije se osjećam slobodan nego sputan bilo kakvim okvirima, to ostavljam ljudima koji se doživljavaju ozbiljnijima. Ne znam koliki je moj utjecaj na ljude koji komuniciraju vizualnim jezikom, takvih ljudi ima puno, trebalo bi njih pitati.

* Daj nam top 5 tvojih najdražih grafita i grafitera u RH i na svijetu?

Probat ću radije nabrojati neformalne škole grafita i po nekoliko prvih autora kojih se sjetim, a koje sam gledao kao pojam kroz godine odrastanja:

1970-sredine 1980-ih: New York / Skeme, Seen, Zephyr, Dondi, T-Kid
Kraj 1980-ih i početak 1990-ih: Amsterdam – Delta, Shoe / Pariz – Mode 2, Bando, Jay / London – Skore / Munchen – Loomit, Neon, Cemnoz / Melbourne – Merda / Sydney – Puzler / Hawaii – Katch
Sredina 1990-ih: Berlin – Odem, Shek, Rew
Kraj 1990-ih i početak 2000-ih: Prag – Cakes, Romeo
Sredina 2000-ih: Los Angeles – Revok, Relic, Saber, Sever / Sao Paulo – Os Gemeos
Kraj 2000-ih i 2010-e: Puno je istaknutih predstavnika iz previše gradova da bi se navodila neka istaknuta škola koja očito prednjači pred ostalima, granice između zapadnih zemalja i ostatka svijeta, makar u kreativnom području su nestale. Danas se vrhunski street art događaji odvijaju svugdje u svijetu, a vrhunski pojedinci dolaze sa svih strana, novi se praktički pojavljuju na mjesečnoj bazi, ako ne i češće.Naša scena je mala i nestalna, ima pojedinaca koji rade lijepe stvari, Chez, Mosk, Smack, Sarme, Oko su neki od primjera, a što se tiče posvećenosti poslu koja je osnovni preduvjet za znatan iskorak prema van, tu osobinu najviše pokazuje Lonac, mislim da rezultat ne izostaje.* Povratak na početak. Da si danas 2017. klinac koji si bio 1991. i da krećeš istim putem – dakle uzimaš boje i krećeš ostavljat trag – koliko bi bio put drugačiji i po čemu, ajde izmaštaj nas…Da se vratim kao isti takav klinac s iskustvom od tada, sve bih ponovio na isti način. Da se vratim sa sadašnjim iskustvom tražio bih opcije da što češće boravim u inozemstvu, naučim čim više i primijenim to na svoj rad. Puno previše energije sam potrošio na gluposti. No život nije samo profesija ni film pa se zapravo i ne sjećam da li sam se ikada zapitao što bi bilo kad bi bilo. Bilo je kako je bilo, a čitajući ‘Ljude 20. stoljeća’ Arisa Angelisa i brojne druge knjige o okolnostima u kojima su živjeli naši bliski preci ovdje, dobro sam prošao. Za sada, jer život nije sprint nego maraton.* I za kraj, čisto tehničko praktična priroda. Koliko je skup sport u smislu nabavljanja toolsa za rad i koje su najbolji i najsigurniji izvori prihoda. Ekonomski point grafiterizma kao struke – čovječe jer to je stvar kao zanimanje prilično rijedak slučaj naplate kreative tog tipa? Ili?‘Skupo’ je relativan pojam. U crtanju je najskuplja komponenta vrijeme. Treba ga pravilno utrošiti da se stekne znanje, a kad imaš znanje, možeš crtati čime god, po čemu god. Ako si iole komunikativan, prodat ćeš to i omogućiti si korak dalje. Alati za razne aktivnosti se razlikuju po kvaliteti, tako i boja. Kod crtanja možeš raditi doslovce čime god ti padne na pamet. Ako pokažeš kvalitetu, ljudi će te sami tražiti da im crtaš i moći ćeš birati materijale koje želiš. Još u 1970-im godinama writeri iz New Yorka su izlagali radove. u 1980-ima su već prešli ocean i prvi ljudi s vizijom i s lovom su zavoljeli izričaj, a neki su i skužili da je kupovina tih radova dobra investicija. I danas je priča slična, samo što se priča proširila globalno, mislim da je postala zanimljivija nego ikada prije, tim više što se i dalje ne naslućuje vrhunac.
Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame