Glazba inmediasres Kritike

At The Drive In: In•ter a•li•a – najglasniji album sustavnog nemira

U svijetu bitne, glasne i bučne glazbe potpis Cedrica Bixlera Zavale i Omara Rodrigueza Lopeza u formaciji At The Drive In značio je dostavu schizo screamo rock and rolla. Onog alternativnog žanrovskog rukavca glazbe u koji su stavljali rijetke neukrotive i neporecive bendove. Ne za svačiji ukus, ali za svačije neosporavanje. Oko njih je nemoguće ne odrediti se. Ili će vam bit neslušljivo tenzični ili ćete ih privoliti kao jednog od zadnjih bitnih bendova rock and rolla, ako ga smatrate glazbom za izgaranje. At The Drive In su velefakt.

Bend koji rastapanjem svoje atomske nuklearne jezgre naprosto ždere sve pred sobom. Energija koju su ispuštali kombiniranjem zvučnih udara s podvriskavajućim Cedricovim melodijama u vrijeme posljednjeg studijskog albuma prije raspada “Relation On Command” bila je frapantna. At The Drive In su garnirali takav status među ljubiteljima alternativne glazbe da im je Nirvana mogla biti granicom. A onda je uslijedilo puknuće. Razumljivo. S obzirom na intenzitet izvedbe nije ni moglo biti drugačije nego izgorjeti brzo. 

Sve što nisu kapitalizirali spomenutim remek djelom i jednom od najboljih albuma s prelaska stoljeća ni sada neće doći na naplatu ali novim će albumom jasno odrediti svijet na one koji propuštaju uloviti njihovu iskru. Članovi su se polarizirali na Mars Voltu vodećeg autorskog dvojca i Spartu s ostatkom instrumentalista, a potom i pojedinačne studijske albume. Predah i skupljanje drugačijeg činit će da se osamnaest godina po spomenutom albumu ekipa skuplja i koncertno počinje praskati na način kako su klinci zaboravili viđati u najezdama modernih unjkavaca i drvosječa s bradama. Kaos se nastavlja upravo tamo gdje su pred 18 ljeta stavili zarez.

Njihova ritmička struktura teško je uhvatljiva i opisiva. U frenetičnom, oktanskom ritmu ritam sekcija nabija šamanski, ostavlja prostora suludo maštovitom gitaristu Omaru R. Lopezu za bojanje zvukom, pritom se vokalne kombinatorike progovaranja o socijalnim kontrapuktima doimaju niti koja bi sadržajno spojila Rage Againt The Machine i The Clash. Od uvodne “No Wolf Like The Present”, briljantne “Continuum”, spotovske “Governed by Contagions” i “Hostage Stamps”, kontrapunktovske “Incurably Innocent”, stravično srezanih”Torrentially Cutshaw”, “Holtzclaw”, angažmanske “”Pendulum in a Peasant Dress”, ne odričući se traka “Call Broken Arrow” ni prividnog smiraja u “Ghost Tape No. 9” bend ne posustaje u visokom tempu eskalirati pred slušateljevim ušima.  Način kako ATDI melju sve pred sobom nije nešto s čim se tipski susrećete često, zato je konfuzija ono što dominira prvim slušanjem. Slojevi melodije, slojevi buke, slojevi atakiranja po instrumentima, slojevi prividnog mira, slojevi pulsiranja podmetnute bombe njihovo ukazanje čini halucinogenim. Tu su, ali neuhvatljivi. Takav je dojam stavite li se u poziciju konzumenta njihova brzogorućeg fitilja.

Ne tražite hitove, ne tražite singlove, novi album je pjesma od 12 partitura od kojih ne možete tražiti bolje u svijetu uzbudljivog rock and rolla posljednjih dvadesetak godina. (JA)

10/10

 

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame