Glazba Kritike

Feist: Pleasure – otkrivati s najvećim zadovoljstvom

Kanadska kantautorica Leslie Feist je albumom “Let It Die” ustoličila kategoriju intimističkog, šaptalačkog popa na novu razinu. Nježnost koja je ostavljala modrice rijetko je kad u povijesti novomilenijskog popa toliko efektno ubadala slušatelje nespremne na vodopade rafiniranog autorstva. Unatoč pozamašnog staža u kontekstu indie scene kao članica Broken Social Scene i solo autorica, tek je major debut skrenuo širu pozornost na njene sposobnosti spajanja nježnog i titravog, pulsirajućeg, emotivnog.

Sljedećim je albumom “Reminder” komercijalizirala svoj kunst da bi s “Metals” napravila otklon, zbunila publiku, kameleonski odbila nastavljati u očekivanom smjeru. Komercijalno nije najpametniji potez, no Feist je odavna kategorija mimo mjerljivog dolarima. Znaju to i producenti. Zato je se na petom studijskom albumu dočekuje kao malo koga. Negdašnja indie pop princeza spremna je preuzeti highlights scene.

Ona je sposobna u jednu figuru pomiriti nježnije momente PJ Harvey, rafiniranost Patti Smith, maštovitost i čudnost Bjork u nevjerojatno tečnu, spontanu cjelinu. I upravo se to događa na “Pleasureu” koji je vraća u sirovijem izdanju, više svirački orijentiranom, ali i dalje vrhunski levitiranom između drugačije akustike i nimalo hermetične elektronike kao feedbacka doba u kojem živimo.

Od naslovne pjesme vrlo je površinska. Feist je strastvena, uvjerljiva, povremeno manična, ali u najvećoj mjeri samo – originalna. Čak i kad sklizne u dramatičnost uz spoken worda Jarvisa Cockera u hipnotičkoj “Century” Feist zna što radi, slamanjem strukture očekivanog popa upravo na ovaj način. PJ Harvey iz “Let England Shake” faze, tragovi Velvet Underground, bučne eskapade, epski momenti centralnog momenta albuma i jedne od bitnijih joj stvari karijere “A Man Is Not His Song”, svježinom i direktnosti “I`m Not Running Away”, samo su neke od asocijacija zbog kojih Feist nudi vjerojatno najkompletniji i ponajbolji studijski rad dosad.

U kontekstu globalne pop glazbe ne postoji progresivnije izvođačice čiji će zvuk zadovoljiti podjednako zadovoljavajuć ljubiteljima alternativnog popa ali jednako tako najklasičnije scene kojoj je dosta varijacija Adele. Feist to može. Sa zadovoljstvom.

9/10

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame