KOLUMNIZAM Politička aktuala POLITIZAM

Postmoderna u rvackoj politici

Ne vraća se ćaća, nego Hasan leti u nebo

S(v)injska alka u Vukovaru, ustaše, Srbi i partizani, Trump i Turci, svi zajedno ujedinjeni kao mitski proleteri za eurofila Plenkovića, gospodina ‘Sovu’ i Jadranku Kitarović, kako je voditelj te neobične priredbe nalik na Pigs in Space iz Muppet Showa oslovio našu predsjednicu. Ovo bi mogao biti rezime najnovijeg događanja nacionalne elite i njenih vrijednosti (kojeg se ne bi postidila ni jedna Alka Vuica, pogotovo imajući u vidu njen megahit “Laži me”), a iza kojih, neupitno, stoji kao i Šeks nakon par čašica pelinkovca na eks. Još bolje, Pelinkovićevu, pardon, Plenkovićevu vladu održalo je bratsko suglasje nominalnih ustaša oličenih u Hasanbegoviću, navodnom filoustaši koji u javnom nastupu djeluje više kao Milošević nego kao Pavelić i vulgo “četnika” SDSS-ovca Pupovca, koji u melodramatskim javnim nastupima zvuči puno više kao Pavelić, nego kao Milošević, sve to skupa garnirano i jednim salonskim ljevičarskim prebjegom motiviranim kaznenom prijavom i dvojicom živoziđaških odmetnika, među kojima je do sada malo poznati g. Škibol. Rekao bi čovjek sudeći ne samo po prezimenu, nego i prema tom postupku: boli njega ona stvar što je prešao HDZ-u, ‘škica’ gdje je bolja lova. Zastupnički mandat treba što prije unovčiti, dok još nešto vrijedi. A ne tako davno svi su zaklinjali u povratak čvrstim vrijednostima i grmjeli protiv neoliberalnog kapitalizma u kojem sve ima svoju cijenu.

Moglo bi se zaključiti da su čvrste vrijednosti ‘šaptom pale’ ako bi se radilo samo o sveprisutnoj korupciji, ali je li moguće zamisliti i da postmodernizam još nije mrtav i uzvraća udarac? Teško je reći je li postmodernizam čedo globalizacije, ili je obrnuto, osobno skloniji sam stavu da je teoretska podloga nastala prije, kroz kulturno povezivanje, dok je stvarna globalizacija krenula drugim tokom, primarno kroz ekonomsko povezivanje, i tako kao slon u staklani upropastila sve ono na čemu je kultura prije toga radila. Sve to itekako utječe na svijet politike, pa tako i kod nas. No, ako pravo razmislimo, po čemu se sadašnji klimavi pakt Hasanbegovića i Pupovca razlikuje od nekadašnjeg pakta ideoloških neprijatelja Hitlera i Staljina? Stvar je bila sasvim taktičke prirode, makar bi se moglo naći i stvari koje su tu dvojicu diktatora itekako povezivale i iznad taktičke razine, na onoj ideološkoj i strateškoj. Kao prvo, obojica su bili neprijatelji liberalne demokracije i tržišta i zagovarali neki oblik planske ekonomije, u kojoj veliki igrači dominiraju u sprezi s državom. To što je nacizam u jednoj mjeri dopuštao privatno vlasništvo, a komunizam ne, ne igra veliku ulogu.

Tako i Hasanbegović koji se bori protiv ‘lijevih uhljeba’, a sam godinama prima plaću u Institutu Pilar (kao i Franjo Tuđman u Institutu za povijest i FK Partizan prije njega) i Pupovac koji ipak nastoji ostaviti dojam iskoraka prema tržištu angažmanom stručnijih novinara u svojem tjedniku Novosti i isključivanjem sebe samoga iz odlučivanja o financiranju vlastite udruge, obojica ipak primarno žive od državne kase, a javno zagovaraju surovu borbu prsa o prsa prema zakonima ponude i potražnje. Za one druge. Stoga ne začuđuje uopće da su se obojica u jednom času našli na strani onih koji zdušno podržavaju anti-tržišni Lex Agrokor, kojeg je, usput, pisao odvjetnički ured Šavorić, čije je klijent bila i ruska VTB banka – jedan od Agrokorovih vjerovnika. Kad se radi o ‘višim interesima’, sukob interesa ne predstavlja problem, a taj je interes naplata potraživanja VTB banke tako da (možda i zajedno s Gazdom) uđe u vlasništvo onih Agrokorovih poduzeća koja dobro stoje, za razliku od matice za kojom možemo slobodno pustiti vodu, a dugove velikodušno, prepustiti sretnim nalaznicima – građanima RH.

Ideologija ili teatrologija na lokalnim izborima

Elem, kako bi se privid ideološkog sukoba lijevih i desnih ipak donekle održao, Hasanbegović se odlučio na angažman u stranci Brune Esih na lokalnim izborima u Zagrebu, što je povuklo brzu aktivaciju statuta HDZ-a po kojoj mu je Plenković mogao automatski otpjevati onu poznatu: Opraštam se, Cigani sa vama. Hoće li to srušiti Plenkovićevu tanku većinu i predstavlja li mu to ozbiljniji izazov, ili se radi o još jednom taktičkom potezu kojim se omogućava preživljavanje Bandića na aparatima uz diskretni nadzor nad skupštinom u Zagrebu, nije sasvim jasno. No, znajući manevarske sposobnosti HDZ-ovog lisca Šeksa, za pretpostaviti je da je on već predvidio tu mogućnost i izračunao da Hasanbegovićeva opcija ima sasvim male mogućnosti osvojiti mjesto gradonačelnika, dok u skupštini može korisno poslužiti kod kasnijeg ‘prestrojavanja’ s posrnulom Bandićevom strankom i slabašnim HDZ-om i njegovim frontmanom Prgometom, nalik na rimskog dvoglavog boga Janusa, koji jednim licem već gleda novu stranku dok je drugim i dalje čvrsto zagledan u staru, i koji je u odsudnu bitku za Zagreb, sudeći prema rejtingu, ušao više na štitu, nego sa štitom. Na taj način Plenković se elegantno rješava neugodnih konkurenata u stranci i prebacuje ih pomalo na lokalnu razinu u Zagrebu, na sličan način na koji je Milanović godinama držao Bernardića prikovanog na lokalnu razinu i izvan državne politike, poput nekakvog tobožnjeg Baš-čelika, da bi se na kraju pokazalo da i ta njegova mladost i izmaštana ‘snaga’ ostavlja puno nerealiziranih želja. Kao što vidimo, lokalna razina, uključujući tu i Zagreb i jesu primjerniji političarima ograničenog dometa i slabih taktičkih i diplomatskih sposobnosti kao što su Bero i Haso, obojica visokoobrazovani i ambiciozni, grlati ali nedovoljno odmjereni u potezima.

Politički šamani, šabani i mafija kolo vode

S druge strane, HDZ-ov bivši koalicijski partner Most, koliko god se u njemu nalazile i neke visokoobrazovane osobe, sve više pada na vulgarnu razinu seljačije koja iza klerikalne hipokrizije i patrijarhalnog primitivizma ruralne provinijencije nema bogzna što pokazati, osim mesijanskog kompleksa nerealiziranog psihijatra, kakvih smo se na ovim prostorima već nagledali od Jovana Raškovića pa do Radovana Karadžića. Pokraj takvih doktora, a zapravo pacijenata koji bi narodu prepisivali vjersku zatucanost, nacionalizam i u biti rasistički lokal-patriotizam umjesto napretka, znanosti, urbane kulture i kozmopolitske otvorenosti svijetu, narod baš i nema previše izbora nego pristati na neki novi politički postmodernizam skarambučen od otpadaka nakramanih iz ideoloških ropotarnica XX. stoljeća. Dok ‘principijelni’ Petrov odbija pristati na Lex Agrokor, koji tobože štiti interese Todorića, ali vrlo vjerojatno i interese ruskih banaka, njegova pak s koca i konopca prikupljena ekipa u pravosuđu i policiji bez problema tolerira, te nesposobnošću i neznanjem potiče stotine malih lokalnih i umreženih todorića, dajući im zeleno svjetlo za kamatarenje, krivotvorenje, lešinarenje i druge oblike guljenja kože s napaćenog naroda, kojem u tom slučaju i ne preostaje ništa drugo nego li – ekonomska emigracija.

Iz te perspektive, glavno je pitanje tko će naslijediti umornog lava Bandića kad rikne, a da se ovaj perpetuum mobile plindranja građana ovrhama i nabrijanim računima za otpad i vodu nastavi i dalje. Radi toga će se sigurno lako poput gazele preskakati ideološke prepreke bilo da se radi o Prgometu, Švaljek, Mrak-Taritaš ili Esih, kako bi se preko skupštine došlo u poziciju kontrolirati situaciju dok Bandić ne odumre prirodnim putem, ili eventualno postaviti neku novu osobu koja će nastaviti poznatu igru mačke i miša po već uhodanim pravilima.

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame