autorski tekstovi inmediasres KOLUMNIZAM Politička aktuala POLITIZAM

Dan Europe – dan pobjede nad fašizmom?

Nas i Europljana petsto milijuna

Uz današnji Dan Europe, 9. svibnja, s pravom se postavlja pitanje koliko se nas to sve skupa tiče i kakve veze imamo s time. Da, istina je, i mi smo članica Europske unije i toga se uvijek sjetimo kad prelazimo slovensku Schengensku granicu. Na današnji dan oslobođena je Europa, a dan prije slavi se oslobođenje Zagreba, što je i danas mnogima kontroverzno. Naime da li se radilo o oslobođenju ili okupaciji. Potomci partizana ili njihovi simpatizeri zateći će se na raznim proslavama i svečanim akademijama, neki će se slikati uz fotošopirane slike punog Trga bana Jelačića kao nezavisna kandidatkinja za gradonačelnicu Zagreba – Sandra Švaljek – a neki će gunđati kako ih taj datum podsjeća na djeda ili rođaka koji je zaglavio kod Bleiburga. Svakom svoje, reklo bi se, no Europa u tom smislu ne bi smjela biti kontroverzna.

Prije neki dan pobjedu na francuskim predsjedničkim izborima odnio je pro-europski orijentirani bivši bankar Emanuel Macron (od milja: Makaron), uz kojeg se obično navodi statistički podatak da mu je žena 25 godina starija, njegova bivša učiteljica, a izgubila Marine Le Pen (od milja: Narine Le Haine, ili Nozdrva Mrzić). Premda se Marine u početku postavljala kao Napoleon u trijumfalnom povratku u Pariz, nadajući se iznenadnom uspjehu na krilima Trumpove pobjede u Americi, na kraju se čini da bi mogla završiti na nekakvoj Elbi, makar ne na Sv. Heleni, čekajući priliku da uzvrati udarac nakon što se sadašnji predsjednik pokaže nedorastao ekonomskoj situaciji u zemlji. A ona je sve prije nego li dobra. U tome se, eto, možemo pronaći na karti zajedno s prijateljima Europljanima. Nama, dakle Europljanima (i ne više Balkancima, ni u ludilu), baš i ne ide u ekonomiji. Začudo, jer smo u EU ulazili barem donekle očekujući da će iz EU fondova poteći med i mlijeko, da će krave davati ljubičasto Milka mlijeko, a na stablima rasti Milka čokalade i padati same u usta, te da ćemo tako konačno postati Švicarska (koja, usput budi rečeno, uopće nije članica EU-a). Francuzi su, izgleda, pokazali da još nisu spremni na preuređivanje zemlje u veliko golf igralište i europski Disneyland, ili peračnicu novca bogatih Rusa iz čijih se arsenala izdašno financirala kampanja gospođe Le Pen. To, međutim, nimalo ne rješava neposredne probleme, među kojima i nije najmanji trenutni Brexit koji se već prilično dugo razvukao a ima se šanse razvući na nekoliko godina, sve do 2020. Naime, britanski su se vlastodršci na čelu s gospođom premijerkom May možda ponadali da će protu-europska vlast na čelu s Marine Le Pen biti više blagonaklona prema njihovim namjerama da Britaniju pretvore u najveću europsku offshore zonu ili porezni raj, no to će sada, prema svemu sudeći, biti nemoguća misija, o čemu najave već stižu iz najjače članice EU-a – Njemačke. Francuzi su, izgleda, ipak skloniji njemačkoj viziji ujedinjene Europe u kojoj će i francuski jezik pomalo istisnuti za sada dominantni engleski, premda će i njemački sigurno doći na svoje.

Pobjeda ili raspad?

Njemačka industrija još je uvijek najjača i među najkonkurentnijima u svijetu, no i dalje ostaje pitanje što s periferijom na kojoj se nalaze polubankrotirani superstarovi Grčka, Španjolska, Portugal i Hrvatska i hoće li Irska i dalje moći nastaviti svoj razvoj istim tempom unutar takve sve više kontinentalne EU, što će na sve to reći Britaniji bliži Skandinavci, hoće li i istočna Europa sve više otklizavati Orbanovim putem prema Rusiji, i hoće li sve to na kraju završiti opet u jednoj maloj EEZ, s početnih šest zemalja s Francuskom, Njemačkom, Italijom i Beneluksom. No, dezintegracija ne treba stati ni na tome, budući da se ni Belgija u posljednje vrijeme ne osjeća cjelovitom, Italija je u velikim ekonomskim problemima slično Hrvatskoj, a Nizozemska je poslovično bliža anglofonom svijetu. I tako, čini se da bi centrifugalne sile raspada u slučaju EU-a mogle nadjačati centripetalnu os kojom ih Njemačka privlači u svoju sferu, pa za ostanak u uniji ekonomski interesi moraju biti više nego jasni. Kako se sada čini, istočnoeuropske zemlje na čelu s Poljskom i dalje se više boje mogućnosti povratka Rusa, pa se tamo situacija još uvijek čini stabilnom, no sigurnost presudno ovisi i o NATO snagama, pa se u tom smislu očekuje da Trump ponešto revidira svoj stav o NATO-u kao zastarjeloj organizaciji.

Ima li tu nas?

U Hrvatskoj, te se centripetalne sile pokazuju kroz postupno osipanje vlade pro-europskog Plenkovića, podržanog starim snagama Šeksa i ekipe, pa se na ideji lustracije i nacionalnog ili čak regionalnog interesa pojavljuju opozicionari pro-europskoj politici u liku Hasanbegovića, Esih i Petrova. Oni se, zanimljivo, baš najviše pozivaju na Bleiburg, odnosno njima se Dan Europe nekako spojio u glavi s Danom pobjede nad fašizmom, pa im se čini možda da bi to sve skupa trebalo staviti ‘ad acta’. U takvim razmišljanjima ne bi trebalo zaboraviti načelni stav Rusije prema fašizmu, koji se pokazao u slučaju Ukrajine, a i sličan stav SAD-a prema istom pitanju, uz tradicionalno bolje odnose s Beogradom nego sa Zagrebom anglofonih zemalja. Prema tome, za Hrvatsku Europska unija ima smisla, čak i kad se radi o očuvanju granica, sigurnosti i samostalnosti, bez obzira što neki autori s Hasanbegovićeve liste ističu kako se Pavelić strahovito mučio i premišljao predajući Mussoliniju dijelove Dalmacije i priznajući talijanskog kralja. Bez obzira na sve nedoumice, čestitamo vam Dan Europe – naravno, onima koji to slave.

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame