autorski tekstovi inmediasres KOLUMNIZAM Politička aktuala

Lijepa Naša Nekrofilija

He’ll be back. Naravno, nije riječ o davno smrskanom i rastaljenom Terminatoru, nego lešini Svetog Leopolda Bogdana Mandića u prozirnom kovčegu nalik na onaj Snjeguljičin, koju planiraju opet dovesti ovamo na jesen. Nešto prije toga planirano je ponovno ukazanje Sv. Tima Oreškovića, zaštitnika tableta i PTSP-a, koji će, iako politički sasvim krepan kao i Karamarko, s Mostom na trenutnim izborima pokušati uskrsnuti kao lokalni političar. Ovakva sklonost nekrofiliji u politici došla je do izražaja i na Bleiburškom polju (osobno nisam fan, jer svoje blajburgere i drugu ideološku brzu hranu preferiram strogo otkoštenu), gdje se na nekadašnji ‘Dan bezbednosti SFRJ’ 13. svibnja okupilo probrano društvance. Proslava pokolja nad nevinim koljačima i drugom poštenom čeljadi nije mogla proći ni bez delegacije HDZ-a, kojeg je službeno predstavio popularni novoimenovani predsjednik Sabora Gordan Jandroković, u nekim ne toliko diplomatskim krugovima poznat i kao “Njonjo”, na što je iziritirana desničarska primadona Bruna Esih napustila taj ratnički skup i možda poput valkire otprhnula u Valhalu, brsteći usput sve pred sobom. HDZ je na taj način još jednom jasno pokazao svoju šizofrenu podvojenost – umiveno, pro-europsko lice, okrenuto prema kameri, koje se pokušava prikazati što ljepšim vanjskom svijetu koji reprogramira kredite, i ono drugo, lice zadrte nacionalističke desnice, pri čemu se ovo prvo, makar istureno, svejedno pokušava nametnuti kao gnojni prišt drugom, potisnutom licu u pozadini. Bijes desnice koja pokušava samosvjesno sjesti u fotelju na svoje pravo lice, ali to nikako ne može učiniti, a da se pritom ne nabode na Njonju punog licemjernog gnoja sasvim je, dakle, razumljiv. Pitanje je čemu, ipak, služi uzgajanje takve dvoličnosti, koju smo uspjeli u mimetičkom smislu detektirati i prilikom izvođenja Houdekove pjesme “My friend” na Euroviziji – ponizno, pokorno, ušminkano lice vlasti prema stranim gazdama i surovo, bahato i bezobrazno dupe koje se pokazuje vlastitim građanima. HDZ zna.

Plati troškove nezakonite ovrhe državi koju voliš

Da stvar nije primjetna samo u pjesmi, a vjerujem da tko pjeva ipak zlo ne misli, pobrinuo se domaći ovršni zakon, kojeg je dobrano uzdrmao stanoviti Sven. Dotični se njemački državljanin, punim imenom Sven Klaus Tederahn, naime, uspješno žalio na ovrhu za parkiranje u Puli u iznosu od 13 eura, jer je rješenje o ovrsi koje izdaje ured javnog bilježnika nenaplativo u Njemačkoj i drugim zemljama EU-a. Europski je sud utvrdio da se hrvatski javni bilježnici nemaju pravo smatrati sudom u smislu uredbe 1215/2012, budući da se ovršenik nije imao pravo žaliti dajući svoje argumente ili ikako prigovoriti na odluku prije nego što je ovrha provedena. Na to se oglasila i domaća javnobilježnička komora, zaključivši preko svojeg neslužbenog glasnogovornika, stanovitog pravnog stručnjaka i kandidata za ustavnog suca g. Giunia, da takvo što vrijedi samo za strane državljane. Dakle, samo za one koji imaju nezgodan običaj žaliti se na europskim sudovima i tražiti svoja prava, pa je takav zakon slijedom navedenog sasvim u redu za domaća goveda. Ovakvo cinično obrazloženje, osim što je zapravo u suštini netočno, pokazuje da u različitom tretmanu vlastitih i stranih državljana ima konzistencije. Budući da je od europskog suda dobila ‘po piksi’, od sada će mudra vlast izbjegavati nepravedan zakon primjenjivati na strance, ali će ista nepravda i dalje biti na snazi za domaće. Jer, my friend, nije žvaka za seljaka, a ni pravda za Hrvata koji je možda uplatio račune za vodu i smeće u kiosku Tiska, pa obrao bostan i platio dva puta iste račune uz trošak FINE i javnobilježničkog ureda, višestruko veći od iznosa samog duga.

Čudesna lakoća bivanja u ‘Rvata

No, ništa zato, jer naš građanin ima pravo nesmetano uživati u posve besplatnom nastupu sveca Leopolda i njegove predgrupe Rolling Tumbstones, uz nezaboravan vokal Tima, Toma i Tumba Oreškovića (ruke gore, građevine!), na proputovanju po južnim predjelima svoje domovine. Spektaklu će se samom logikom stvari pridružiti i novoproglašeni vitez Svetog Jeruzalemskog groba, akademik Ž.R., u pratnji svoje dvije groupie dotjerane u stilu Moire Orfei, jašući kao Burtonov ukleti bezglavi konjanik (v. bezglavnik, smušenjaku: F. Tuđman: Bespuća povijesne neozbiljnosti, izdanje Sprdotisak j.d.o.o., 2017.) i tjerajući uz pomoć plagijatorske sekte lažnih mušketira sastavljene od ministra obrazovanja, jedne ustavne sutkinje i potpredsjednika Sabora kroz šumu preko granice ono malo poražene vojske sirotih, promrzlih i mršavih učitelja s obiteljima koji su pomislili da se njihovo znanje i stručnost uvažavaju, pa se za smiješne pare i bez plaćenih putnih troškova pridružili Jokićevoj kurikularnoj reformi. Preostalima, koji ne zbrišu u Irsku ili Njemačku konobariti, ponuditi će se prekvalifikacija za proizvodnju autentičnih relikvija od komadića odjeće Svetog Leopolda, što bi na kraju moglo izvući iz škripca čak i jedan Heruc, odnosno Estare Culto – u biti još jednu varijantu na temu Algoritam ili Agrokor. Drugi oblik rješavanja ekonomske situacije i zbrinjavanja viška učitelja koji ni uz tri radna mjesta ne uspijevaju preživjeti od prvog do prvog, mogao bi se osmisliti u Međugorju. Budući da se radi o prije svega pismenim ljudima, oni bi se mogli zaposliti na pisanju poruka međugorske Gospe, ili radu na kontakt telefonima 0800-GOSPA-666. Još jeftiniji način brze zarade mogao bi biti da se posao obavlja slanjem cirkularnih poruka e-mailom, na primjer: “Ako želite dobiti najnovije poruke od Gospe, pošaljite ime, prezime, broj kartice i kod na poleđini kartice na [email protected] Potpis: Gospa”

Čekaj sudsku presudu i Gospa ili već nešto će se ukazati

Ovom se posljednjem vidu rješavanja nagomilanih ekonomskih teškoća nezaposlenih u Hrvatskoj suprotstavio i sam papa Franjo, ustvrdivši da se međugorskim vidjelicama uopće ne ukazuje nikakva Gospa i da to nema nikakvo značenje, to jest nikakve veze s mozgom. Ali nešto im se možda, ipak, ukazuje. Tu mogućnost on dopušta, pa bilo da se radi o bezglavom konjaniku, malteškom vitezu, jezerskom čudovištu ili lutajućem Holandezu koji je nekako zalutao ili doplutao u ove naše krajeve. Problem ingerencije svetog Oca nad domaćim biznisima mogao bi se lako riješiti objedinjavanjem javnih servisa u jedno, putem one-stop-shopa za financijsko-vjerske usluge, to jest spajanjem FINE, javnobilježničkih ureda i Međugorja u jedan servis koji bi istovremeno emitirao poruke Gospe, uzimao podatke s kreditnih i debitnih kartica, pa sukladno ovdje važećem zakonodavstvu bez mogućnosti ikakvog prigovora ili žalbe ovršavao domaće ‘građevine’. U tom bi se slučaju izbjegla nadležnost Vatikana i sve bi se prepustilo domaćem sudstvu, u kojem se pravedna presuda – to već i vrapci na krovu znaju – ukazuje rjeđe nego Gospa u Fatimi i Lourdesu. Stanovnici Hrvatske, čudesno olakšani za terete nekretnina i ostalu pokretnu i nepokretnu imovinu, na taj bi način bili potpuno spremni za posljednji sakrament. Za slučaj da nakon plaćanja računa na kioscima Tiska nešto preostane u džepu ili na računu mobitela, tu je i hrvatski Crveni križ, kojem su potpredsjednici poznati humanitarci bivša gradonačelnica Knina Josipa Rimac i nekadašnji predsjednik ratne vlade, a sada u mirovini – Franjo Gregurić, tako da mogu do mile volje nazivati njihove brojeve za donacije, darujući im i posljednju kunu u plemenitu svrhu dubinskog saniranja tektonskih ploča ispod Japana ili da bi Koreja ponovo bila cijela. I naravno, za Pelješki most koji će biti konačno sagrađen kad Prgomet sa svojim timom dođe na vlast – u 22. stoljeću.

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame