autorski tekstovi film KOLUMNIZAM POP COOLTURA

Alien & Aliens – sad i nekad

Kad je na samom kraju aktualnog Aliena zli android David u ladicu sa zamrznutim ljudskim embrijima umetnuo i dva alienska, usta su mi se raširila u veliki osmijeh. Prvi razlog bio je taj što me prilikom cijele (dosadne) projekcije najviše zanimalo na koji način ostaviti prostor za neki bezvezni nastavak i dalje silovanje serijala. Drugi razlog mi je puno, puno draži. Sjetio sam se komentara pokojnog oca nakon što je daleke 1986. bio ‘prisiljen’ odvesti me u kino na projekciju Cameronovih ‘Aliensa’. Taj svevremenski komentar može se primijeniti na bezbroj filmskih naslova i dan danas. Vrijeme je za jedno malo nostalgično putovanje u doba kad se na omiljene filmove čekalo mjesecima, a za kino karte satima. U to doba, u drugoj polovici 80 – ih, na ovim se prostorima pojavilo jedno sasvim novo tehnološko čudo. Njegovo ime bilo je – video rekorder. Mlađim naraštajima nikad neće biti moguće objasniti koliki je užitak bio preko vikenda podići pregršt video kazeta sa očajnim kopijama najnovijih holivudskih hitova i gledati … dva … tri … četiri filma zaredom (od kojih je jedan obavezno morao biti pornić jer radi toga je video i bio izmišljen.) Ljudi sa Kvarnera tu sredinu 80 – ih pamte i po nezaboravnoj ‘TV Omišalj’.

O autorskim pravima u to vrijeme.

Skupina video-gerilaca su u Omišlju na otoku Krku pokrenuli pravu, pravcatu piratsku TV postaju. Neopterećeni zakonom o autorskim pravima, ZAMP – ovima i sličnim stvarima koje su bile u povojima puštali su najnovije filmove sa VHS-a od jutra do mraka. Urbana legenda proširila se za čas i ujutro bi velik broj ljudi odlazio na posao ili u školu sa tamnim podočnjacima od cjelonoćnog gledanja ‘Platoona’, ‘Top Guna’, ‘Boje novca’, ‘Karate Kida’, ‘Crocodile Dundee-a’, ‘Američkog ninje’ i sličnih naslova. Kad sam već spomenuo zakon o autorskim pravima moram spomenuti i jednu od meni najsmješnijih anegdota na tu temu.

Krajem 80. – ih jedna od najvećih piratskih videoteka u Ljubljani nalazila se u prostorijama legendarnog kina ‘Union’. Da bi stvar bila još luđa u istoj zgradi nalazilo se i sjedište Ljubljanskih kinematografa. Sve je to funkcioniralo savršeno (?) do dana kad videoteka nije bila misteriozno zatvorena. Što se dogodilo? Jednom prilikom u posjet ‘Kinematografima’ došle su glavešine iz ‘Universala’. Sasvim slučajno nabasaju na videoteku, a na policama uredno složeni svi aktualni hitovi koje su oni došli nuditi za kino distribuciju. Ljudi doslovno poludjeli čudeći se kako je u civiliziranom svijetu tako nešto moguće. Urnebes.

Alien s piratske TV stanice.

Nego, vratimo se na piratsku TV stanicu.
Za praćenje programa ovog čuda trebalo je imati prvenstveno dobar položaj, a zatim i konfiguraciju u obliku pojačala, duge željezne cijevi vezane za balkonsku ogradu i one ružne crno-žute logaritamske antene uz pomoć koje su se inače pratili : Italia 1, Rai 2, Rai 3, Rete 4, Canale 5 …
Mi u neboderima i peterokatnicama imali smo većinom zajedničku antenu koja je omogućavala besprijekorno praćenje čak dva (2) programa od kojih bi onaj drugi obično počinjao kasno popodne. O televizorima koje je bilo sasvim normalno udariti ako bi drhtala slika nećemo ni trošiti riječi. Dakle, mi sa zajedničkim antenama nismo mogli uživati u blagodatima piratskih filmskih maratona. Kako te 1986. video i nije bio baš neka raširena pojava frustracija zbog nehvatanja TV Omišlja bila je ogromna. Odeš s vremena na vrijeme kod susjeda opremljenog antenom, ali nije to to. Najbolji filmovi su iza deset navečer. Kasno, kvragu. I sve bi bilo super da jedne večeri nisu davali ‘Aliens’. Sutradan krenula priča. I danas me oduševi kada se sjetim kako su mi se naperile uši slušajući priče o poručnici Ripley koja pedeset i nešto godina pluta svemirom, o koloniji s kojom je Zemlja izgubila kontakt, o marincima koji se idu obračunati s Alienima, o onom androidu kojeg alienska matica na kraju prepolovi…
Zasigurno jedan od filmova koji sam gledao najviše puta. Toliko su mi napunili glavu da sam se tresao od sreće čekajući kad će to čudo od filma doći u riječka kina. I došlo je.

Aliens na velikom platnu.

Kako su odlasci u kino bili bi pravi hepeninzi već sam unaprijed počeo okupljati ekipu koja bi sa mnom podijelila radost ‘Aliensa’. No, oduševljenje je brzo splasnulo. Svi nezainteresirani! Da je bila riječ o nekoj švedskoj pornografiji, komediji s Bud Spencerom ili nekoj akciji sa Stalloneom dragovoljaca bi bilo kao u priči, ali koga briga za tamo neke svemirske fantazije. Tuga i neizvjesnost. I tako je jednog dana film došao u ‘Teatro Fenice’ (ex ‘Partizan’). Jel’ to kino još postoji? Ja, mulac, molim majku da me prvi put pusti samog, ali pošto sam te odlaske dosad prakticirao isključivo u gorenavedenim grupama ta joj pomisao nije bila baš draga. Da bi stvar bila još gora, par dana prije su sina neke njene kolegice s posla neki mangupi žicali lovu i mali im je, od straha da ne dobije batine, dao sve što je imao. Nije šala. Bio sam uporan i svrdlao, svrdlao, svrdlao, svrdlao … i tad joj je na um palo genijalno rješenje. Stari!

Kao i većina radnika iz tog vremena moj otac bi nakon posla: a) radio u fušu, b) sjeo nakon ručka na fotelju, digao noge na stolić, čitao ‘Novi List’, poslušao vijesti, a u 7 i pol obavezno uključio Dnevnik.

– Ajde, vodi malog u kino! – rekla mu je mater – više mi je krv popio!

Normalno da se čovjeku koji je taman došao s posla nije dalo. Da je u pitanju neki dobar triler ili western još nekako, ali ovo … Sjeli smo u auto i ja sam mu, sav ushićen, prepričavao sadržaj prvog dijela kako me ne bi u kinu non stop zapitkivao što je ovo, što je ono. U redu za karte stajali smo jedno dvadeset minuta i kupili parter – sredinu. Svjetla se gase. Počinje!

Sigourney želi da se na planet baci atomska bomba, a ovi joj tumače da gore imaju ljudsku koloniju i šalju marince, nigdje ni žive duše, a tad počinje pravi, pravcati rat! Alieni šište sa svih strana, non stop trešte eksplozije, pršti kiselina, korporacija želi prebaciti alienske zametke na Zemlju … Na kraju grandiozno finale, spašavanje one plave djevojčice, uništavanje ogromnih, zelenih jaja bacačem plamena i spektakularna, finalna borba sa maticom u onom hi – tech viljuškaru. Kraj! Pale se svjetla ! Koja filmčina! Srce se od uzbuđenja uzlupalo. Otac je cijelo vrijeme pozorno pratio i moram priznati da mi je bilo čudno kako me ništa nije zapitkivao. Onako iskreno, bilo me je malo strah da će mu biti možda dosadno jer su SF filmovi ipak za mlađu generaciju, ali ništa. Ma prva liga!

Epilog.

Dolazimo doma! Mater pita :”I kakav je film?”
Ja odgovaram: “Uuuuuu, znaš šta, sto put je bolji nego prvi, ajme kako su ga samo dobro napravili, da vidiš kad ih ono love po onim tunelima…”.
Ocu postavlja isto pitanje, a ovaj na stolu otvara ‘Novi list’ želeći nastaviti gdje je stao i odgovara: ”Ja nemam pojma šta sam ja tamo gleda dvi i po ure!”

Tagovi

Igor Jelovčić

Komentari

Reklame