Glazba Kritike

The Afghan Whigs: “In Spades” – put u srce tame (full album stream)

Narednih mjeseci na pozornicama u Zagrebu i ostatku Hrvatske zaista neće nedostajati nastupa velikih glazbenih imena – kako u klubovima, tako i na festivalima gledat ćemo istinske legende poput Buzzcocksa, Billyja Bragga, Grace Jones i supergrupe Prophets Of Rage, alter titane Shellac i Ministry, ali i najuspješnije predstavnike aktualne pop-rock produkcije kao što su Kings Of Leon i Kasabian.

Svaka njima čast, no koncert kojem se daleko najviše veselim održat će se 4. lipnja u Tvornici kulture kada ćemo po prvi puta u našim krajevima gledati jedan od najboljih i najoriginalnijih američkih rock sastava devedesetih, kultni The Afghan Whigs.

U slučaju nižepotpisanog, ulaznicu u mračni svijet Grega Dullija predstavljali su slavni albumi „Congregation“ i „Gentlemen“ na kojima je svoje beznadne, slomljene ispovijesti jecao, šaptao i režao preko opojnog koktela grungea, soula i rhythm’n’bluesa. Takva istinska remek-djela Whigsi više nikada nisu ponovili iako su sva kasnija izdanja zadržala prilično visoku razinu kvalitete, uključujući i aktualni „In Spades“. Dulli je na njemu jasno pokazao kako zvuk svoga benda i poslije 30 godina na sceni pokušava obogatiti utjecajima nekih novih, za njih dosad neistraženih žanrova.

Već u „Birdland“, kojom počinje album, gitare su uzmaknule pred tihim, pomalo raspršenim zvukovima gudača, ujedno i jedinoj pratnji Gregovom izmučenom vokalu. Gudači su donijeli dodatnu dozu glazbene melodrame i u „Oriole“ te „The Spell“, skladbama koje bi ponosno stajale čak i na nekom od bendovih klasika iz posljednje dekade 20. stoljeća. „Light as a Feather“ zvuči kao da su im se u studiju pridružili funk maheri koji su uglazbili „Shafta“, dok u potresno lijepoj baladi „I Got Lost“, posvećenoj bliskom prijatelju oboljelom od karcinoma, prijeko potrebni dašak nade i optimizma pružaju soulom obojeni back vokali. U „Arabian Heights“ i „Copernicus“ uspješno se vratio u najkreativnije dane Afghan Whigsa, a u „Toy Automatic“ i „Into the Floor“ podsjeća nas i na Twilight Singers, grupu s kojom je kratio vrijeme između dvije inkarnacije matičnog sastava. Ovo zadnje nimalo ne čudi uzmemo li u obzir da „pjevači na mjesečini“, uz Dullija i originalnog basista Johna Curleyja, sačinjavaju aktualnu postavu.

Tekstovi, pak, još jednom smještaju Grega u društvo Brucea Springsteena, Warrena Zevona i drugih velikih „storytellera“ premda najjači dojam ostavlja u stvarima poput „Toy Automatic“, gdje je opis do temelja porušene ljubavne veze toliko neuljepšan i izravan da se zaista može činiti kao da vam stihove „And from way down deep inside/Like a wave I had crashed“ poslije sedme ili osme runde viskija izgovara na šanku neke moderne inačice „Heartbreak Hotela“. (Vedran Harča)

8/10

CIJELI ALBUM STREAM:

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame