Ciklus predstavljanja mladih autora nastavljamo sa slam poetom Ivorom Kruljcem iz Zagreba, studentom novinarstva na politologiji u Zagrebu.
“Rodio sam se u Zagrebu 18.12.1996. Nakon osnovne škole završio sam za ekološkog tehničara u Prirodoslovnoj školi Vladimira Preloga. Pišem pjesme, članke, kratke priče i pokoji neobjavljeni roman. Studiram novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Pišem za mjesečnik Global, portal Umnjak.com i vodim emisiju „A gdje su kitovi?“ na radio Studentu. Literarno gledajući, često objavljujem na „Književnost uživo“ i nastupam na pjesničkim događajima kada se pruži prilika”.
Razmišljanje o poslu
Pleše kurva, pleše pleše
kurva,
na kurcu nekom tom,
a onda odjednom pogodi
je grom,
konobar mladi noćnu smjenu
radi,
pijani gost ispijenu bocu strga
mu na grkljanu
i krvlju šank zagadi,
slastičaru dužnost je da
narod sladi,
no u mješalici sladoleda
izgubi ruku i od šoka
nastupi smrt
sad mu se tijelo mrtvo hladi,
profesor u školi
obrazuje nove generacije,
jedinica huligana mnogo boli
pa zakolje profesora bez zajebancije,
liječnik spašava živote
ali svoj zezne zarazivši se smrtno u trenu nepažnje
pa vikne: „A jebote“,
političar radi pizdarije
a nikak da zgine,
opstaje čak i kad je očito
da nema većine,
pa normalno onda kao pošteni
čovjek i nejeb,
poželiš biti govno, đubre
i uhljeb.
Velikan
Velikan je jedan od
njih tisuću,
999 ih je opterećeno
glupostima i sami si
daju samo slobodu sićušnu,
jer njima je zabranjeno
biti velikima,
jer nemreš biti veći od
velikana prošlosti koliko
ih samo ima,
a tu su i bogovi,
nacionalnost, spol, rasa,
ti nemreš dobiti velikana
status kada ti je uloga
da prema njima sliniš poput pasa,
kad si klinac
imaš dozvolu sanjati,
tada imaš pravo želje
ganjati,
sada motornom pilom
spriječavaju da ti se prilike
mogu granati,
sada su ti slomili noge
a egzistenicja tebe stade proganjati,
ne daju ti biti velikim
ti si slatki mali,
trebaš smisliti novac
a ne u umjetnosti bivati
jer ona tako
ne pali,
samo oni koji kažu mrš
standardima makar
završili zaklani,
za njih nećete možda
znati, no to su
velikani.
Prognoza
Prezriv pogled
ispunjen je osudom,
ja sam pisac
što svijetu za spomen
piše poezijom,
vidim prezriv pogled
tamo negdje u budućnosti,
isti je kao i ovi sadašnji
ali s gorom mučnosti,
više ih ne gledam s
prozora,
vani sam na ulici bez doma
a uskoro će zora,
pjesništvo mi je bio
hobi,
no ni moja profesija nije utažavala glad i žeđ
što me sada drobi,
u dobu ispranih mozgova
gdje neispran bez odgovora
non stop nešto pita,
ulica je hladna, a tekstovi nerazumljivi
jer nitko ne zna
kako se čita,
materijalizam i intelekt
uvijek svatko ima barem jedno,
a u budućnosti vidim
da ni toga nema
jer sve propada zajedno,
glupo siromašno čovječanstvo,
u vrijeme moje mirovine ćete s prognoze
postat svakodnevno svjedočanstvo.
Eto ga
Stojim na kiši
i
čekam inspiraciju,
stojim na kiši
i
čekam inspiraciju,
pola šest je
ujutro,
vrata su zaključana
no ne djelujem tmurno,
stojim na kiši
i
čekam inspiraciju,
stojim na kiši
i
čekam inspiraciju,
jebote, fali mi
cigareta,
zbog škilje mi se zgadila,
zbilja tragična šteta,
stojim na kiši
i
čekam inspiraciju,
stojim na kiši
i
čekam inspiraciju,
besciljno zurim
i
svijet je koma,
bogme, za ovo sam
mogao ostati i doma,
čekaj, samo malo,
eto ga,
stojim na kiši
i
dobivam inspiraciju,
a kurac, to je prehlada,
kašljem šlajm za kanalizaciju.
Neugodno plaćanje
Pijem jednom prigodom
kavu s mlijekom,
bio sam sam
a ne u društvu
nekom,
u jednom trenutku
mi zatitra crijevni
splet,
pa sam zaključio
da moram na toalet,
nakon nužde
pođoh u ime higijene,
oprat ruke da budu
sanitarno prikladno pripremljene,
no otvorivši ventil
u ime tečne slobode,
vidio sam da u slavini
nema vode,
kako zbog nečistoće
ne bi prozivali mene,
odlučio sam se iskrasti u
WC za žene,
kao i muški i ovaj
je prostor bio prazan,
baš kao i njihova slavina
koja nije imala vode,
što je događaj porazan,
vratio sam se za
stol kao da se
ništa nije dogodilo,
završio sam kavu
pa čak i vodu na eks
popio,
pripremio sam točan iznos
za konobara,
da se s ostatkom
ne zamara,
no konobar pozna ovaj kafić
i njegov pogled gađenja mi zadaje muke,
vidio me kad sam išao na WC
pa zna da nisam oprao ruke.
Klišej do bola
Ako niste skužili
ekipa ja sam
hodajući klišej,
kad sam se rodio
nisam volio kelj,
kasnije sam bio neshvaćen
od okoline,
ali i od samog sebe
ne znajući na što mi idu
želje i snovi miline,
upadao sam u
probleme,
čak ni milijunti put
nisam
kopčao od ovog svijeta
sheme,
bio sam povučen, čudan,
prestravljen i tih,
sve dok jednoga dana
nisam otkrio liriku
i
koliko snažan može biti
stih,
sam sam uplovio u njih
tog jednog vrućeg ljeta,
i odlučio u rimama živjeti
dok ne istekne moje vrijeme
na ploči ovog svijeta,
a ako se okolnost takva
otkrije,
čak i šire, do smrti gdje
srce više ne bije,
i tako sam ja klišej u kanti s
milijun čudaka koje je
spasila umjetnost,
i sad mi jedno pitanje izaziva nesnošljivost,
ako umjetnost spašava
toliko ljudi i daje im
moć da ne budu od besmisla
nokautirani,
pa zašto onda umjetnost
stalno žele blokirati?
