film inmediasres Interview POP COOLTURA

Arsen Oremović: Kriza je odgovor, ali ne i izgovor

Arsen Oremović je od novinarskog uredničkog kadra u Večernjem listu, specijaliziranog za praćenje filma, u zadnjih nekoliko godina evoluirao u nagrađivanog dokumentarista.  Čovjeka onkraj bavljenja filmom, daleko aktivnije nego dotad, kao pasioniranog pasivnog promatrača. O svim nedavnim aktivnostima oko pokušaja dolaska na čelo HAVC-a preko novih dokumentarnih planova do ostalih pripadaka filmofiliji popričali smo s autorom. (portret photos by Matea Vrčković)

* Odakle odluka za kandidaturu za čelo HAVC-a? Koje su misli i razgovori s kojim ljudima koji su podržali odluku prethodile odluci i pothranjivanju ideje?

Već neko vrijeme, a posebno nakon što sam krajem prošle godine nakon dugo godina napustio Večernji list, osjećam potrebu raditi vlastite projekte umjesto pratiti tuđe. Utoliko više što je današnjem novinarstvu sve manje važno praćenje nečijeg kvalitetnog ili pozornosti vrijednog javnog djelovanja, a sve se više sve svodi na petparačko medijsko napuhavanje velikog ničega. Da se vratim pitanju, mislim da sam dugogodišnjim praćenjem hrvatske kinematografije, a posljednjih godina se to uključuje HAVC kao središnje tijelo, dobro upoznao sustav i odnose, prednosti i zamke. Jedina je dilema, naravno, bila trebala li se u to upuštati s obzirom na nimalo ugodne vanjske društvene i političke prilike koje su primarno i dovele do urušavanja kinematografije zbog kojeg će nam trebati bar godinu dvije da dođemo gdje smo bili, a i to samo ako ćemo raditi kako treba. Zaključio sam da je izazov utoliko veći.         

* A otkad je zaigrala ideja zamijeniti novinarsko kritičarski pa literarni dio dokumentarističkim? Ponešto o tom twistu i realizaciji? Kad je sazrela? 

Kada sam prije pet godina počeo raditi svoj prvi dokumentarac „U braku sa švicarcem“ želja za snimanjem postojala je neovisno od mog tada još neosviještenog povlačenja iz novinarstva. Neočekivano velik uspjeh tog filma i dokumentarca „Sudar u dvorcu“ koji je uslijedio valjda su u meni pomogli u definiranju ideje da me novinarstvo sve manje zanima. Ne novinarstvo kao takvo, nego u okolnostima u kojima se ono danas nalazi u nas, a to nema više blage veze s novinarstvom i pozicijom novinara iz vremena kada sam u to ulazio.

* Je li novinarski status zamrznut ili u hiatusu do daljnjega?

Trenutačno nemam potrebu baviti se novinarskim radom, premda me povremeno zasvrbi objaviti neki komentar na neke društvene ili kulturne događaje. Zasad tomu odolijevam, ali u budućnosti bi moglo doći do nekog angažmana te vrste.

* Zašto je zbirka priča Zvučni zid stala na samo dva dijela? Je li kriza klasičan odgovor?

Da, kriza je odgovor, ali ne i izgovor. Drugi je dio izašao kada se situacija s izdavaštvom počela urušavati, knjiga nije postigla uspjeh prvog dijela, a i da je nisam siguran da bih kao urednik i jedan od autora imao volje za nastavak tog projekta. Iako sam imao već gotovu novu priču koja će čekati da se ovoga puta eventualno netko sada meni obrati kao autoru bude li imao želju upuštati se u neki sličan projekt.     

* Glazbeni dio. Što je s bendom Mračni predmet želja koji je prilično ambiciozno najavljivan i postavljan u vrijeme prvog Zvučnog zida s Borom Radakovićem u jednoj fazi, pa Ogijem Sviličićem i Anom Majhenić, no nikad nije zaživio? Ima li još nekih pro futuro glazbenih ambicija, ne nužno u tom sastavu?

Snimili smo cijeli, dosta dobar album čije je dijelove moguće naći na You Tubeu u vidu spotova za pjesme „On se pravi da me ne zna“, „Jer odlaziš“ i meni vrlo dobre dub verzije „Ene“ kojoj je obol dao i sam Rundek. Radi se naprosto o tome da je imati bend strahovito teško ako se ljudi bave drugim karijerama kao što ih imali mi. Sviličić je u to vrijeme pripremao film „Takva su pravila“ više je boravio izvan Zagreba nego u njemu. A  bend naprosto traži usviravanje. Boro, ruku na srce, nije najbolje svirao, ali je bio autor i imao karizmu. Uglavnom, vidjelo se da to ne može daleko ići, pa smo Ana i ja u nekom trenutku čak počeli raditi s drugim, kvalitetnim i raspoloživim glazbenicima, ali tu pak nije bilo velike kreativne energije. Tako da se od toga lagano odustalo, iako sam snimke doveo do kraja i možda ih jednoga dana odlučim predati Menartu da ih objavi u cjelini, barem na netu. Imati dobar bend je divna, ali i užasno zeznuta stvar zbog uravnoteživanja termina, karaktera, autorskih i sviračkih sklonosti i sposobnosti.   

* Koliko su interviewi vođeni za festivala u Cannesu i inih prilika s mnogobrojnim redateljima i glumcima pogodovali odluci oprobavanja u dokumentarno redateljskim vodama i upijanju znanja?

Nisu baš. Općenito, radeći filmove pokušavam sve više izbacivati novinarski sistem rada iz sebe. Dosad to smatram najvećim manama nekih svojih filmova. Najviše mi je pogodovalo gledanje dokumentaraca, a ono je u jednoj fazi mog života, prije desetak-petnaestak godina, otišlo potpuno u tom smjeru jer me suvremena igranofilmska produkcija počela sve više zamarati. Možda se počela udaljavati od stvarnih ljudi, a možda je to bio samo neki proces u meni. Kako bilo, i danas gledam više dokumentarce nego igrane filmove.

* Kad si u novinarskoj karijeri dolazio u situaciju pisati kritičarske osvrte o djelima svojih prijatelja je li oštrica i stil bio prilagođavan ili ublažavan te koje su moralno estetski i profesionalni kriteriji kojih bi se trebao držati kvalitetan filmski ili glazbeni kritičar?

Nisam ga prilagođavao prijateljima, nikada nisam ni za jedan film napisao da je dobar ako mi u trenutku pisanja nije bio dobar. Ali općenito, neću reći da sam prema hrvatskim filmovima bio malo nakloniji, nego sam probao biti argumentiraniji i obazriviji jer sam znao da će autori to čitati pa da im možda barem nešto od toga što pišem pomogne u procjenjivanju postignutog rezultata. Što se moralno-estetsko-profesionalnih kriterija tiče, najvažnije je za kritičara ili filmskog pedagoga da promatra film u kontekstu onoga što je redatelj htio, a ne onoga što bi oni koji ga gledaju od tog filma ili priče napravili. To je možda najveća greška kritičarskog djelovanja ili općenito nekog vanjskog procjenjivanja.

* „U braku sa švicarcem“ je pokrenuo lavinu? Koje je bio proces od ideje do zadnje klape a postom i festivalski život filma?

Proces je započeo mojim vlastitim grcanjem u tom kreditnom braku s divljanjem švicarskih franaka, pa onda i producenta Ivana Maloče s kojim sam se našao jednog ljetnog dana i obojica smo zaključili da o tome treba napraviti film. On je kao pravi producent dao svu tehniku, ljude, sve plaćao iz vlastitog džepa, bez kune od HAVC-a ili bilo kojeg drugog izvora. Potpora je stigla tek nakon nagrada. Dao mi je šansu, vjerojatno računajući na to da već novinarsko uobličavanje teme može dati neki rezultat. Ja pak nisam znao što mogu očekivati, osim što sam dao maksimum od sebe da što snažnije prikažem nepravdu i te unesrećene ljude. Do kraja produkcije nisam znao može li jedan dokumentarac išta pokrenuti, no nakon što je film osvojio nagradu za ljudska prava na festivalu u Sarajevu i Grand Prix u Vukovaru dobio je medijsku pozornost, HRT je odmah stavio na program i to je rezultiralo time da se već dan nakon toga o njemu pričalo u Saboru. Za takav „proces“ trebate imati i puno sreće.   

* Dijapazon tema je širok. Dakle od financijsko bankarskog sustava, preko glazbenog dokumentarca o pijanistu Mateju Meštroviću pa do nogometa. Što je drive i okidač pri biranju tema? Je li nužno popularnost teme ili koincidira s vlastitim interesnim sferama?

Mora me kopkati tema ili određeni društveni problem. Čak i u film o Meštroviću koji sam radio zbog ljubavi prema glazbi ima nešto kritičke društvene oštrice koja je očito neki moj nenamjerni tik. Popularnost teme kao takve nije mi važna; štoviše, za problem „švicaraca“, u vrijeme kada smo počeli raditi film, znali su uglavnom samo ljudi koji su bili u problemu, ali je putem, zahvaljujući ponešto i filmu, to postala i popularna politička tema.  

* Koji je način pripremanja tema i koliko novinarsko istraživačko iskustvo pomaže te da li se kao i u novinarskom radu oslanjaš na dobar izbor suradnika pri realizaciji projekta?

U dokumentarizmu na žalost nema puno prostora za suradnike, istraživače, tako da mi uglavnom moj novinarski instinkt pomaže kod izbora sugovornika ili likova ako se radi o filmu neke naglašene društvene teme. Istodobno, kao što sam već rekao, to može biti i mana jer autorski dokumentarizam, za razliku od TV reportaža, zahtijeva više poetskog nego novinarskog angažmana.      

* Dokumentarno – koji su uzori u smislu redateljskih role modela?

Volim djetinjastu satiričnost pa mi je blisko kako društvene teme odrađuje Michael Moore, stilski potpuno prljavo, razbarušeno i tendenciozno, ali podjednako gledam i kontemplativne opservacijske filmove. Tako da nemam neke određene uzore nego iz širokog bunara autora i stilova koje volim uzimam ono to mi je potrebno za građenje određene priče, teme ili scene.  

* Osim Gazde a poslije Mirkovićevog Sretnog djeteta ili Novo novo vrijeme domaći dokumentarci nisu imali zapaženu kino distribuciju. Zašto je tome tako? I zašto primjerice Treći nisu ušli u kino život? Nije li nogomet win win i must see tema kod nas?

Photo: Robert Belosevic/PIXSELL

„Treći“ su bili u kino distribuciji, ali ne s naročitim odjekom. U to je vrijeme harao „Gazda“ koji je dobro napravljen film, ima zanimljivu temu i imao je dobar medijski odjek. Nogomet je win win situacija, ali ne kada ga se obrađuje na način na koji sam ga ja obrađivao; ljudi žele živjeti u balonu, a ne slušati onoga tko pored tog balona stoji s iglom u ruci. Kino uostalom i nije pravi medij za tu vrst filmova, mislim da je njegovo pravo okruženje televizija. AL Jazeera ga je uzela još u fazi postprodukcijske radne verzije i prikazuje ga krajem lipnja, a slično je bilo i na HRT-u, samo što se otad ondje izmijenjalo pet uredničkih postava i sada je eventualna projekcija u blaženom stanju krajnje upitnosti i neizvjesnosti.

* A tvoja verzija Horvatovih? Kratki film je tendirao biti pilot epizodom za nešto ili…?

Nije to bio pokušaj pilot epizode, to je kratka pripovijetka Ante Tomića iz 1990-ih koju sam pročitao i zapitao se kako nitko u njoj nije vidio sjajnu mogućnost za film.

* Kasnije su osvanuli sasvim drugi Horvatovi na TV koji su s tvojim dijelili samo naslov ili i estetiku?

Tomićeva priča bila je prava socrealistička bajka iz sistema u kojem živimo, koju sam pokušao napraviti u blago naivnom novovalovskom tonu, za razliku od bezvezne jeftine serije koja se slučajno pojavila baš u isto vrijeme i sada mnogi misle da je to jedno te isto. Prije neki dan me jedan moj student baš bio pitao kad će nastavak. Bilo mi je malo neugodno.  

* Na nedavnom HAVC draftu prošla je nova ideja za četvrti dokumentarac. O čemu je riječ?

Zapravo, moj četvrti dokumentarac „Hassan“, napravljen u sklopu magistarskog studija dokumentarne režije na ADU, imao je nedavno premijeru na Subversive film festivalu, a peti radnog naziva „Sasvim sporedni likovi“ o diskriminaciji rastavljenih očeva upravo snimam. Na HAVC-u mi je nedavno odobren razvoj projekta dugog igranog filma „Glava velike ribe“, prema romanu Ognjena Sviličića, o dvojici braće: jednom koji ima PTSP od rata, drugi od mira na naš način.  

* Što znači biti u funkciji člana Programskog vijeća na HTV-u?

U principu više ne znači puno.

* Koje su ingerencije i opseg poslova, ovlasti i odgovornosti…

Do prije našeg mandata značilo je puno ovlasti, između ostaloga i biranje ravnatelja, čime se izravno moglo utjecati na kvalitetu poslovanja i programa, ali prije pet-šest  godina novi je zakon pretvorio Programsko vijeće u fikus koji kao prati ispunjava li HRT kvote propisane ugovorom, a njegovo mišljenje nikoga ni na što ne obvezuje, pa čak ni Sabor kao izravno nadređeno tijelo po čijoj uputi PV djeluje.  

* Obzirom na dosadašnji rad da li budućnost donosi i okušavanje u dugometražnom igranom filmu ili se opet namjeravaš kandidirati za HAVC čelnog čovjeka kad trenutnom ravnatelju istekne mandat?

Za dugometražni igrani film maloprije sam odgovorio, dakle u pripremi je i trenutačno mi je to sasvim dovoljno uz dokumentarce koje radim ili pripremam, a što se nove kandidature za ravnatelja HAVC-a tiče, to će jako ovisiti o trenutku: HAVCA, društvenih okolnosti, ljudi iz struke oko mene i mene samoga.  

Anđelo Jurkas

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame