inmediasres Interview Politička aktuala POLITIZAM

Hassan Haidar Diab: Islam i katoličanstvo su vjere mira, ljubavi i tolerancije, ali ih ljudi krivo tumače

Razgovarali smo s dobitnikom nagrade Marija Jurić Zagorka za 2015. za pisano novinarstvo, rođenim u Beirutu skrašenim u Hrvatskoj, kao ratni dopisnik, novinar, čovjek s terena. In medias res.

* Hassanova priča je netipična. I dokumentarac je o Vama snimljen. Kako se čovjek iz Libanona nađe u Hrvatskoj? Što je bio povod Vašem preseljenju iz Beiruta u Zagreb?

U Hrvatsku sam došao 1981. godine kao student. Naravno, u tadašnje vrijeme je bila Jugoslavija i zemlje nesvrstanih i došlo je do razmjene studenata. Unatoč mogućnosti da studiram u bilo kojem gradu u državama bivše Jugoslavije, odlučio sam se za Zagreb u kojeg sam se zaljubio na prvi pogled.

* Studirali ste novinarstvo ovdje. Jeste li poslije diplome u praksi kao ratni reporter oživjeli Vaš poziv?

Imao sam 10 godina kada je počeo rat u Libanonu. Tada sam bio fasciniran novinarima, domaćim i stranima, koji su izvještavali sa prve crte bojišta, tzv. zelene linije. Uvijek sam se pitao što tjera te ljude da dolaze u rat? Dok se svi ljudi, koji ne nose puške i ne bore se, skrivaju čuvajući svoj život, novinari dolaze i riskiraju živote zbog fotografije ili izvještaja. U tim ratnim vremenima, upoznao sam jednog novinara Alija, koji je u međuvremenu poginuo od snajperskog metka u glavu. Kao dječaka to me strašno pogodilo jer smo postali veliki prijatelji i upravo mi je on objasnio čari ratnog reporterstva i zbog čega on riskira svoj život. Još uvijek mi njegove riječi odzvanjaju u ušima. „Hassane, istina je da mi riskiramo život, ali naša najveća satisfakcije i zadovoljština je kada prenesemo istinu i slike patnje. Iz daljine ti teško možeš saznati istinu. Ja kao novinar, ne mogu pisati o temi ako ne vidim sve okolnosti. Ako istina koju ja prenesem spasi barem jedan život, znači da ja svoj život, ako poginem tražeći tu istinu, neću poginuti uzalud.“ Ali je nažalost poginuo tražeći i iznoseći istinu, ali mnogo ratnih reportera  je ostalo živo i dan danas još pričaju istinu libanonskog rata. Iako sam bio fasciniran sa ratnim reporterima, nikada nisam naslutio da ću i ja jednog dana postati ratni reporter. Istina, moj duh je avanturistički i volim živjeti na rubu života i smrti. Moja je sudbina bila da iz rata odem u rat. Odmah nakon završetka studija došlo je do raspada Jugoslavije i agresije na Hrvatsku, zatim rata u BiH, Kosovu i u Makedoniji. U to vrijeme sam radio za nekoliko arapskih medija i izvještavao sa ratnih područja u Hrvatskoj i BiH, te ostalih žarišta na Balkanu te odmah osjetio te čari ratnog reporterstva. Hodajući po tim ratištima, vraćala su mi se sjećanja i slike iz mog djetinjstva. Glavom mi je odmah prošla misao „Hassane, iz jednog si ratišta završio u drugom, ali u drugačijim ulogama, dječak koji se skrivao od granata i snajperskih vatri  postao je ratni reporter.“

* Koje su Vam najupečatljivije situacije kroz koje ste prolazili kao reporter i vrhunci novinarske karijere?

Život ratnog reportera uvijek je na kocki. Nikada ne znaš s koje će te strane pogoditi metak ili doletjeti granata. U iskušenju sam bio mnogo puta i život mi visio o koncu. Od autobombe koja je eksplodirala u Damasku u mojoj blizini, do zasjede u koju smo upali u Libiji na putu od Tripolija do grada Misrata koji je bio u okruženju. U toj zasjedi je poginulo petero boraca koji su bili s nama a mi smo se jedva izvukli živi nakon sto smo bili izloženi per sati paljbe po nama. Najteže mi je bilo u Egiptu iako se nisu vodili pravi oružani skubi. Tada je na trgu Tahrir, preko 500 tisuća pristaša tadašnjeg predsjednika Hosnija Mubaraka krenulo na prosvjednike. Nastao je metež i tučnjava u kojima su se koristili noževi, mečevi, bejzbolske palice. Ja sam se nalazio u sredini i vjerovao kako je to moj kraj s obzirom da su ljudi oko mene samo počeli padati mrtvi i nije se znalo tko koga udara. To mi je bilo najteže. Ja kao dijete rata nisam imao straha od metaka i granata koje sam slušao skoro od rođenja. Jednostavno sam postao imun na to. Međutim, ovakve scene kao što su bile na trgu Tahrir su me plašile. Kao ratni reporter, mnogo puta sam bio na rubu smrti. Međutim, izdvojio sam ovih nekoliko primjera jer ne volim pričati o sebi kao o heroju. Našao sam se u toliko mnogo nevjerojatnih situacija koje kad nekome pričaš misle da govoriš scene iz nekih filmova. To ću zadržati za sebe i jednog dana sastaviti u jednoj knjizi. U novinarstvu nikada ne postoji neki vrh jer što god da postigneš u svom životu uvijek težiš još nekom većem izazovu. Ako me pitate što bih odvojio u svojih 27 godina novinarskog rada to je intervju sa glavnim tajnikom Hezbollaha, šeikom Hassanom Nasrallahom i zadnji intervju sa sirijskim predsjednikom Bashar Al Assadom. To su dvije natraženije medijske osobe do kojih je gotovo nemoguće doći i svoje intervjue s njima smatram posebno velikim uspjehom.

* Ponešto o dokumentarcu koji je Vaš kolega iz Večernjeg Arsen Oremović radio o Vama? Kakva su bila iskustva?

Moj kolega Arsen Oremović cijelo vrijeme prati moj rad. Dugo me nagovarao da snimi dokumentarac o jednom Libanoncu koji je došao u Zagreb, potpuno se adaptirao i zaposlio u jednim od najtiražnijim i najperspektivnijim dnevnim novinama, Večernjem listu, te postao jedan od zvučnih novinara i ratnih reportera koji je obišao sva ratišta svijeta, a na kraju zbog toga dobio i nagradu Marije Jurić Zagorke za pisano novinarstvo u 2015. od  Hrvatskog novinarskog društva. Iako sam u početku odbijao tu ideju jer smatram da ima mnogo novinara koji su možda više zaslužili da se o njima napravi dokumentarac, nakon Arsenovog upornog nagovaranja na kraju sam pristao. Snimanje je trajalo više od godinu i pol dana. Nije bilo lako stati pred kamere i pričati o sebi. Pričajući o svom djetinjstvu ponovno sam otvarao stare rane koje sam duboko potisnuo u sebi iako ih nisam nikada zaboravio. Snimanje tog filma bilo mi je teže nego biti na nekom ratištu i bježati pred granatama i mecima. Drago mi je što je projekcija filma „Hassan“ gotovo u potpunosti napunila veliku dvoranu kina Europe. To je na neki način i priznanje mom novinarskom radu.

* Molba da nam podijelite ponešto o iskustvu života u Hrvatskoj? Je li to Vaš konačni dom?

Ja sam sretan u Hrvatskoj. Mogu vam reci da sam, unatoč tome što sam dobio mnogo ponuda da za veliki novac idem raditi u neke druge zemlje, ostao sam u Hrvatskoj koju smatram svojom domovinom, a Zagreb svojim gradom. Koliko mi je Hrvatska i Zagreb prirastao srcu govori i činjenica da danas kada putujem u svoj rodni kraj, u Beirut, imam osjećaj kao da idem u goste, a ne da se vraća kući.

* Radili ste i kao ratni reporter te ulazili na žarišta. Možete li prosječnom Balkancu objasniti žarište sirijskog ratovanja?

Teško je u nekoliko rečenica objasniti sirijski rat. Nažalost, od početka tog sukoba mediji nisu prenosili istinu i potpuno su je iskrivili. Svijet pod svaku cijenu želi srušiti sirijskog predsjednika Bashar Al Assada. Pozadina svega toga su zapravo strateški i geopolitički interesi. Assad je morao pasti zbog osovine koju predstavlja Iran, Sirija i libanonski Hezbollah i koja je postala opasna za opstojnost Izraelske drzave. S obzirom da je svo naoružanje koje je dolazilo Hezbollahu išlo preko Sirije a Hezbollahova logistička baza bila upravo u Damasku, Assad je morao otiči kako bi se prekinuo taj dotok snabdijevanja sa naoružanjem. Rušenje Assada počelo je jos davne 2006.godine kada je Izrael u 33 dana rata sa Hezbollahom prvi put od osnutka te države priznao poraz. A Izrael je poražen upravo zahvaljujući Damaski i pomoći Sirije. U Siriji narod je super živio. Besplatno školovanje, zdravstvo, sigurno zaposlenje. Što je danas ljudima važno? Tko je na vlasti ili potpuno situiran život? Da li je nama u Hrvatskoj važnije tko je na vlasti SDP ili HDZ, bitno da nam je dobro, da imamo posao, redovite plaće i da nam mladi ne odlaze. U Siriji su imali sve i postavlja se pitanje zbog čega je počela „revolucija“? Revolucija koja je financirana od strane Saudijske Arabije i zemalja Zaljeva koje žele uvesti „demokraciju“ u Siriji.

* A Vaš rodni Beirut? Zbog čega se tamo priča oružjem tko su i zašto sukobljene strane?

Danas kad pitaš prosječnog libanonca ili političare koji su bili sudionici gradanskog rata u Libanonu, zašto sam mi bili u ratu, ne znaju odgovoriti. Zašto je kod nas počeo rat i kako je završio? Nitko ne zna odgovoriti na to pitanje. Nesreća je Libanona što ima geopolitičku i stratešku važnost. U Libanonu danas imate na stotine političkih stranaka koje su pod utjecajem vanjskog svijeta, Irana, Saudijske Arabije, Katara, Rusije, SAD-a i zato kada pada kiša u Moskvi ili u Whashingtonu, Libanonci nose kišobrane. Takva je nažalost situacija u Libanonu. Libanonci ne mogu odlućiti sami o svojoj sudbini. Libanonsko društvo danas je jako podijeljeni zbog rat u Siriji. Libanonski Hezbollah ratuje na strani Assada  a  libanonski suniti ratuju na strani opozicije i mnogi su se priključili ISIL-u. Nažalos,t to je Libanon.

* S obzirom na sve kulturološke i religijske i društveno političke razlike molimo Vas objasnite nam religijsku klimu i kako se islam praktično razlikuje od katoličanstva u glavi prosječnog praktičnog vjernika?

Nisam teolog, ali islam je kao i katoličanstvo, vjera mira, ljubavi i tolerancije. Osim K’urana čitao sam sve božje knjige među kojima i Bibliju. Nema nikakve razlike sto se tiče ljudskog bića. Kada su davno, za vrijeme proroka Muhameda raspravljali muslimani i katolici, došli su do zaključka da je razlika između tih vjera samo jedna nit. Nažalost, danas više nitko ne čita božje knjige i ne razmišlja svojom glavom. Danas i jedni i dugi slušaju propovijedi s oltara koje siju mržnju i pozivaju ja linč i nasilje. Ja sam odavno prestao ići i u džamiju i u crkvu jer ne želim slušati ljude koji iskrivljuju božje riječi i krivo ih tumače, kako njima odgovara. Ja sam sa suprugom koja je katolkinja, već dugo godina u braku i nikada nije bilo problema oko vjere.

* Koje je moment kada vjerski fundamentalisti krenu s terorističkim akcijama i što opravdava takav čin? Koje su božje zapovjedi koje ekstremnim vjernicima nalažu samoubilačka aktiviranja bombi i ubijanje djece i nedužnih? Možete li nam bar pokušati razjasniti ISIS strategije i state of mind?

Ono što sam već rekao, sve vjere su vjere ljubavi i mira. Niti jedna ne poziva na ubijanje nedužnih ljudi. Pripadnici terorističke organizacije Islamske države pripadnici su vehabijsko selefijskoj pokreta i pripovijedaju islamski monoteizam koji se u suštini zasniva na redukcionističkim i izvornim idejama o islamu. Vehabizam nastoji zadržati muslimane na izvornoj interpretaciji Islama bez daljnjih znanstvenih, teorijskih i sl. posredovanja u interpretaciji. Oni ne priznaju niti jedno drugu muslimansku sektu niti drugu religiju. Kršćane  smatraju bogohuljcima i daju si za pravo preobratiti ili ubiti svakog tko ne misli kao oni. To nema nikakve veze sa islamom kao vjerom. Što je tim ljudima u glavi? Obećan im je bolji život u raju, djevice, što bi se prosječan čovjek mučio na ovom svijetu kada može u raju živjeti u blagodati na taj način oni razmišljaju.

* I Vas su znali religijski predstavnici prozivati i optuživati za nesolidan rad i lažne konstrukcije poput Šefka Omerbašića jer ste se osudili kritički osvrnuti na religijski fundamentalizam. Jeste li dobijali prijetnje po život ili je sve bilo medijsko javno nezadovoljstvo?

Što se tiče mog sukoba sa Islamskom zajednicom, do njega je došlo nakon mog pisanja o tabu temama. Jer, pisati danas nešto negativno o islamske radikalizmu, za njih je neprihvatljivo. Počeo sam pisati o fenomenu islamskog radikalizma još davnih 90.-tih godina što je za islamsku zajednicu bilo neprihvatljivo. Jednostavno se nisu željeli suočiti s istinom. Bio sam proglašen lažovom koji piše neistine, da nisam musliman, a jedno je Šefko Omerbašić, dok je bio muftija, čak tražio i moj izgon iz Hrvatske. Mogu shvaćati te ljude koji gaje dobre odnose sa zemljama Zaljeva koji ih i u jednu ruku financiraju, ali kao novinara i čovjeka ne mogu me ušutkati. Ono što je tužno i žalosno, na sve što sam upozoravao i pisao 90.-tih godina o opasnosti od islamskog radikalizma, danas se pokazalo točnim i istinitim. Kada sam počeo pisati o odlasku džihadista iz BiH na stranu Isila i ratišta u Siriju, svi su me optužili da lažem, a danas ih samo zbrajaju. Problem ljudi je da se ne žele suočiti sa istinom. Kao novinar i čovjek imam čistu savjest i mogu svakom gledati u oči i ne boj’ se doći pred Boga. Pitanje je da li to isto mogu učiniti i svi oni koji su me blatili i vrijeđali godinama. Što se tiče prijetnji, uistinu o tome ne želim pričati jer ima ih na tisuće, ali o tom potom.

* Danas surađujete kao predavač na Vernu. Koje su teme Vašeg kolegija i predavanja?

Najviše govorimo o islamskom radikalizmu, migrantskoj kriza, kako stvoriti dobre reportaže i ekskluzive te kako ponašati na ratištima i sačuvati živu glavu.

* Mimo tog dijela, koji su Vaši novinarski planovi i interesi i ciljevi u sljedećem periodu?

To je teško pitanje. Čovjek poput mene, tako nemirnog duha, teško da će sjesti na stolici u redakciji i gledati u ekran. Dok me moje noge i zdravlje služe, bit ću na terenu i izvještavati te prenositi istinu. A tko zna, možda i sjednem u stolicu i cijeli svoj novinarski život jednog dana stavim u knjigu. Nikada nitko ne zna što mu život nosi. S obzira da živim iz dana u dan i ne težim nikakvom bogatstvu nema sudbina odredi moj život. Ja vjerujem samo u sudbinu. A oni koji vjeruju u sudbinu, Bogovi su uvijek na njihovoj strani.

Anđelo Jurkas

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame