autorski tekstovi KOLUMNIZAM Politička aktuala

Raj: Liberalno-kršćanska ljubavna idila

Politička scena pred ljeto 2017: raj i pakao 2u1

Proteklih smo dana svjedočili sveopćem izmirenju Hrvata i izljevima ljubavi i tolerancije. Prvo se HDZ spario s HNS-om, i iz te je po nekima sasvim prirodne kopulacije nastala nova koalicija principijelnih i vjerodostojnih. Naime, prema riječima uglednih analitičara, svugdje je u svijetu uobičajeno da se liberali uparuju s demokršćanima i desnim centrom, pa nas to ne treba sablazniti. Birače koji su glasali za ljevicu, a dobili glede i unatoč desnicu na vlasti ponajmanje. Agrokoru je uslijed tog preokreta na političkoj sceni odmah toliko narastao rejting da se izvanredni povjerenik uspio zadužiti kod lešinarskog fonda kapitala Knighthead, što je otprilike jednaki uspjeh kao i dobiti lovu za mjesec dana preživljavanja od kamatara koji ti se kod bilježnika upiše na sve nekretnine, uključujući i kućicu za kanarinca koju ti je mama kupila kad si imao 7 godina. Obodreni, novi su vladari odmah obećali promptnu provedbu kurikularne reforme u režiji nove ministrice gospođe Divjak, matematičko-fizički naobražene i navodno ne odviše sklone gej populaciji, čime je pokazala da je STEM-eljito kadra provesti reformu na desni način. Dakako i bez suludog vjerskog zatupljivanja raje idejama srednjovjekovnih ravnozemljaša, što je i dalje uvjet HNS-ovaca za ostanak u koaliciji.

Premda, u pozadini je ostalo još dosta neispiljenih hrastovih trupaca – u prvom redu šefica posebnog stručnog povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja znanosti i tehnologije Dijana Vican i zastupnik tvrdo klerikalnog HRAST-a u Saboru, Hrvoje Zekanović. Stoga se može očekivati da će i dalje skakati u oči nadobudnim liberalnim reformistima koji uporno traže nekakav nepostojeći trun u očima stručniih, poniznih i bogobojaznih, dok uopće ne vide brvno u vlastitom. Da stvar bude jasnija, reforma mora biti depolitizirana, što je potvrdila i predsjednica države, a to znači da mora biti očišćena od svih koji misle drugačije. Koji su to drugi, svatko mora procijeniti sam za sebe, budući da je premijer Plenković, nastojeći navući više od 76 ruku u Saboru svima otprilike obećao sve što su htjeli. Očekuje se da bi se u novoj koaliciji HDZ-HNS na ideološkom planu mogla razviti situacija slična onoj u znanstveno-fantastičnom filmu Muha, gdje ludi znanstvenik u pokušaju teleportacije pomiješa svoj genetski kod s muhom koja se slučajno zatekla s njime u kapsuli. Koji će ideološki kod na kraju prevladati i hoće li razdvajanje nakon spajanja uopće više biti moguće, ostavljamo otvorenim, jer vam ne želimo unaprijed otkriti kraj filma. Na kraju krajeva, Bog će svoje već prepoznati, a situacija će se nekako rasplesti i razmrsiti, osobito u SDP-u gdje se vratila Aleksandra Kolarić, a stranku bi s druge strane trebao preuzeti Milanovićev operativac Mirando Mrsić.

Gospodari muha

U istom je duhu svehrvatske pomirbe na tragu filma Muha gospićko-senjski biskup Mile Bogović odlučio da je za budućnost Hrvata presudno napraviti svehrvatski grob. Takva je budućnost, naime, prilično izvjesna za svakog Hrvata, a osobito za ljude od 80-ak godina poput njega kojima na um padaju tako bistre ideje. To bi pak značilo da će se u tom grobu naći mjesta za ‘sve žrtve’, a osobito one s Bleiburga, Vukovara i Krbavskog polja, što je opisano kao tri postaje Isusovog Križnog puta, na kojima je osuđen, pada i raspet na križu. Zašto je Krbavsko polje baš najvažnije i zašto Isus preskače etape u vremenu od ’41 na ’91, da bi na kraju završio u dalekoj prošlosti, nije sasvim razvidno – pretpostavlja se da se vrijeme bitke na Krbavskom polju doživljava kao svojevrsni vremenski i intelektualni ideal cjelokupne povijesti kojem bi trebalo težiti. Na primjedbe da se i opet radi o ‘miksanju kostiju’ koje se u 90-ima već pokušalo provesti u Jasenovcu za vrijeme Tuđmanove vlasti, odgovara da to veze se vezom nema, jer sve su to žrtve, nevine, pogotovo one blajburške, pa se tu nema što loše umiksati među njih. Ili ono što bi se eventualno umiksalo moramo tretirati kao zgodan univerzalni i upravo postmodernistički začin, odnosno kao Vegetu. U smislu da ona znači ono što nikako nije prikladno izreći. A kako je nedavno utvrđeno jednim istraživanjem, skoro da i nema Hrvata koji ne dodaje Vegetu svakom svojem jelu, pa čak i oni koji doslovno kopaju po kantama za smeće.

Teta Vegeta se troši

Među onima koji Vegetu ipak ne bi rado dodali svojim jelima našli su se i opet ponosni sudionici Povorke ponosa LGBT zajednice, 16. po redu, kojima su se po običaju priključili i političari uglavnom lijevih i liberalnih provenijencija. Pojavio se i novopečeni HDZ-ov koalicijski partner Štromar, kojem su na jednom transparentu LGBT aktivisti prikladno napisali da se vrati u ormar, kao i njegovi ubrzo bivši stranački kolege – Vesna Pusić, Anka Mrak Taritaš i Beus Richemberg. Specijalci koji su osiguravali povorku utvrdili su da nije bilo nemira, premda je postojala realna opasnost da se Štromar i ova trojka u jednom času susretnu unutar povorke i riješe svoje razmirice izvan ormara. S obzirom da je povorka od prvog održavanja narasla se početnih 200 ljudi na pristojnu gomilicu koja uspješno blokira centar grada, moglo bi se zaključiti da se stvar s LGBT pravima i borbom za njih pokazala uspješnom, no prateći reakcije promatrača na društvenim mrežama dao bi se izvući i obrnut zaključak, budući da bar 80% reakcija i komentara izražava bijes i žaljenje, ili se radi o tzv. ciničnim komentarima, odnosno o vulgarnostima i vrijeđanju

Zato bi Vegetu rado svojim jelima dodali članovi novopečene stranke ‘Bruna Esih – Zlatko Hasanbegović – Nezavisni za Hrvatsku’. Stranka kojoj bi skraćeno ime moglo biti ‘Vegeta’ umjesto Mujo i Haso ili možda Ivica i Brunica, dobila je prijedlog da po uzoru na stare Germane i druga pretkršćanska plemena vrati u opticaj stara hrvatska božanstva Svaroga, Svantevida i ostale, i prestane se držati abrahamskih božanstava koja ih samo odvlače na stranputicu. Možda ne bi bilo loše da se i imena osnivača sukladno tome promijene u Brunhilda i Handžarog, budući da je kraće i efektnije. Ionako Thomsponovi koncerti već sada obiluju keltskom mitologijom i simbolikom iz repozitorija fantastike mača i magije nastale na arturovskim legendama, pa im ovaj novitet može samo podići popularnost, donekle načetu srednjostrujaškim agrokorskim mutacijama i koalicijama.

Također su dopingiranju Vegetom skloni naši sportaši i sportski djelatnici, među koje treba ubrojiti Zdravka Mamića i Janicu Kostelić. Prvi je prije neki dan doista doživio Bol na Braču, ali ne onako kako gazda Milan ‘živi Zagreb’, nego dosta konkretnije, budući da ga je napadač opalio s leđa šakom u glavu, što su uredno zabilježile i sigurnosne kamere. Janica je dva dana kasnije u Supetru doživjela Torcidu, čiji su je huligani dočekali pjesmom “Oj Jano, oj Janice, puši k…, puši k… snježna kraljice” i povicima “J… te Mamić”.

Mnogi su se nakon toga uprli naći teoretsko i praktično objašnjenje tih pojava, svrstavajući se na jednu ili drugu stranu i pokazujući da gornja ljubavna idila ima i svoje mračno naličje. Taj svakako neugodan događaj ne samo za sudionike, nego i po psihološko i moralno zdravlje nacije, mogli bismo teoretski sagledati iz postmodernističke točke gledišta, i to posebno žižekovske interpretacije toga pojma, u kojoj se klasna borba zamjenjuje terorom užitka, što možemo shvatiti kao da se uslijed prevelike blizine realnoga povećava bol, dok ujedno Ego i Id gube svoju autonomiju i sve više tonu prema nesvjesnome. I to upravo na mjestima kao što su ljetna odmarališta elite, koja bi simbolički trebala služiti povećanju tog istog užitka, i gdje više ni sveprožimajuća antisistemska i ujedno postmodernistička Vegeta ne može poslužiti kao placebo ili efektivan supstitut. Osim toga, smatra Žižek, u postmodernističkom shvaćanju sakrosanktna vladavina prava u sebi nužno sadrži neizbježni unutrašnji pravni nered, odnosno nasilje kojim se uspostavlja vlast koja tu istu vladavinu prava nameće, što povremeno probija na površinu kako možemo vidjeti na gornjim primjerima. Kad smo već kod ozbiljnih teorija, u najnovijoj studiji spolnog života uglednih Hrvata koju bude radio Kinseyev institut, treba svakako navesti poguban utjecaj Vegete na spolno zdravlje nacije, budući da djeluje kao simbolički supstitut za realno koje je, čini se, sve više nepostojeće, a trebalo bi možda proanalizirati i kako je Todorićev propali koncern na demografsku situaciju utjecao nadri-pjesništvom na bocama Jane, kao tipičnom postmodernističkom žvakom kojom se skreću pulzije libida s konkretne realizacije. Štoviše, i sama prodaja vode u bocama se može shvatiti kao svojevrsna perverzija i metastaza kapitalizma koju više nitko i ne primjećuje. To ipak prepuštam demografu Akrapu kao od sebe stručnijoj osobi. S obzirom da će se, izgleda, i ovog ljeta Jana nemilice trošiti pod vrućim suncem od Savudrije do Prevlake, za što će građani zahvaljujući državnom povjereniku kroz državni dug garantirati lešinarskom fondu svojim novcem i imovinom, možda bi bilo primjerenije na boce umjesto pozitivno-poticajnih izreka napisati upravo gornji Torcidin stih-parafrazu: “Oj Jano, oj Janice, puši k….”.

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame