Celebrities Glazba Kritike showbiz

Lana Jurčević: Tabu – kompilacija “hitova” za zahtjevne gledatelje i nezahtjevne slušatelje

Najveći problem manekenski i modelski dotjeranih estradnih i pop djevojaka poput Lane Jurčević, reprezentnih kao pjevačice s tijelom i glasom, a nadasve ambicijom održavati na Balkanu privid nečega što se u ekonomski opravdanom showbizz svijetu zove zvijezdom, jest uglavnom kronični nedostatak dovoljne količine kvalitetnih pjesama i autorskih partnera. I to se ponavlja iz svakog albuma u album, pa tako i s recentnim zbrajanjem singlova i hit pjesama “Tabu”.

I onda krene nizanje naslova “Hollywood”, “Od najgorih najbolji”, “Neke se noći ne spavaju”, “Tabu”, “Šećeru”, “Vrti mi se” s Antom Cashom, “Noć bez granica”, “Majica”, “Duša Hrvatska”, “Svi su ludi oko mene”, “Daj da plovimo (Haj lajf)” i “Kuda da krenem” u kojima se kombinira opravdati PR oksimoron “stari hitovi na novom albumu”.

Lana je kao proizvod formalno savršeno ušminkana, vježbom dotjerana, make upom i stilistički zapakirana, na sadržajnom dijelu se nastavlja pravilo da uvijek klima. Iz najbanalnijeg razloga, pjesmice koje joj serviraju autori poput Faye ili Denisa Dumančića, mahom su lirski stupidne ako se radi o poskočicama, a ako je riječ o baladama osnovnoškolski banalne. Zasipaju ih rimama toliko neuvjerljivim da bodu bubnjiće prilikom svakog pokušaja preslušavanja, a referiraju se milijunima klikova na YouTubeu kao činjenicom da su “uboli” i da narod to sluša i voli servirano. I tako se opravdava autorska nekreativnost i  podcjenjivačke i glupave lirske šprance, fraze i modele. Dotle se i pri instrumentalnom dijelu stvari pojednostavljuju i prilagođavaju osluškivanju nečega što se pretpostavlja ukusom tj neukusom prosječne nezahtjevne radio publike.

U rukama spretnijeg i kreativnijeg dance štancera poput Colonia Mana Borisa Đurđevića stvari postaju konkretnije ili bar prihvatljivije, dok se njena davna suradnica Milana Vlaović javlja kao daleko razumnija, spretnija i pismenija od muških poslužnika prelijepoj pjevačici. Namjesto smještanja dueta s davnim priležnikom Lukom Nižetićem ili trendovskih pokušavanja s Antom Cashom (Rozga/Connect efekt) ili njen Connectirani pokušaj “Noć bez granica”, Lana bi glazbeno bila daleko izazovnija kad bi nam se osudila predstaviti s albumom unplugged varijante u akustičnom gitarom ili pianom ogoljenim varijantama pjesama u kojima bi uglazbila, prearanžirala neke drugačije, intimnije, uvjerljivije stihove od bofla koji joj serviraju.

Lana bez potrebe glazbenog genetskog inžinjeringa i modificiranja je djevojka koja dobro osluškuje i poznaje svjetsku pop industriju, ima vrlo popičnu i iskoristivu boju glasa, u unplugged varijantama nekih inozemnih pop hitova može zazvučati sjajno, no s obzirom na teren na kojem živi od glazbe nije se odlučila još uvijek na iskorak u kojem bi pokušala biti više Sia, a manje slijediti trend istočnjačkih prizvuka zbog podilaženja zvukovima mase.

Tako je i novi album zapravo sve osim albuma, radi se zapravo o kompilaciji singlova skucanih posljednjih godinu dvije i sabranih na jednom mjestu. Nema mjesta mozgu ni ugađanja slušnim aparatima, ali ima vizualnom uživanju ako ste kojom nesrećom muškarcem. Na žalost, ovo nije modna revija. (JA)

5/10

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame