Aktualno Festivali Glazba inmediasres Kritike POP COOLTURA

DOP TV Live: Radiohead @ IDays, Monza – najveći bend susjedne galaksije

Postoji razlog. Uvijek postoji razlog. I postoji put kojim se do tih razloga i opravdanja dolazi. Radiohead su put.

U Monzi pored Milana, na polju pored autodroma Formula 1 piste, kao jedni od headlinera IDays festivala 17.06. lipnja se spuštaju Thom Yorke, Johnny Greenwood i društvo. U jeku promotivne turneje s posljednjim studijskim albumom ” A Moon Shaped Pull” čija mjera su činjenica da ako i naprave potpis tiši od fascinantnih remek djela i dva među najbitnijim albumima povijesti moderne glazbe “OK Computer” ili “In Rainbows” oni i dalje bivaju daleko van svih razumnih kategorija.

Kapaciteti za njihove strukture kreiranja i izvedbe naprosto ne postoje.

Niti uz uvodne naporne uvertire jednostavnog ali presviranog Michaela Kiwanuke i apsolutno nepodnošljivo isforsiranog Jamesa Blakea.

Radiohead su bend iz suprotne galaksije. Ljudi čije glazba i pristup čini razliku. Bitnu razliku. Najbliže umjetnosti koliko pop forma to može dozvoliti. Oni su Beatles. Oni su daleko napredniji Pink Floyd 21. stoljeća. Oni su Beethoven dovraga.

Pred više od 100 000 ljudi na savršenom razglasu kreće “Daydreaming” kao uvod u dva sata čiste magije. Uvlačenja u vrtlog iz kojeg ni hladni talijanski huk ne iščupa. Još za dana se krenulo u neuhvatljivi stilski i transžanrovski vrtlog čije ćete kovitlanje osjećati kroz lucidne post rock slojeve, savršenstvo downtempo balada, elektronička zaigravanja i spajanja u neobične kontraritmove analognog benda, perfektnost melodija, aranžmansku neponovljivost. Mijenjanje u trenutku.

Pred vama je unikatno mapiran bend koji odbija biti stavljenim u ladice. Ne postoji prostor u znanim kategorizacijama koji će vas pripremiti za iskustvo doživljaja Radioheada. Jer su naprosto drugačiji. Jednostavno drugačiji. Bitno drugačiji.

Sreća trenutka u kojem bend odlučuje odsvirati baš sve s recentne touring setliste. Na kojoj je i “Creep” a znamo kolika je rijetkost čuti tu (re)generacijsku himnu uživo. Na kojoj je “Paranoid Android”. “Airbag”. “Everything Is In The Right Place”. “Nude”. “Lotus Flower”. “Numbers”. “Pyramid Song”, “15 Step”. “2+2 = 5”. Sve potrebno s ključnih i recentnih albuma.

Nema “Just”. “Street Spirit”. “Anyone Can Play Guitar” ili “There There”. Ali ih možete čuti. Jer to kako Radiohead izvode nadilazi dosadašnja iskustva.

Oni samo odbijaju ispunjavati očekivanja a ono na što pristaju jest biti tvrdoglavo svoji. I neponovljivi.

Bend čiju mantru ne možete ne osjetiti. Bend koji izaziva najčišće reakcije koliko to ljudskost dopušta. To što se dešava prilikom izvedbi “All I Need”, “Exit Music”, No Surprises”, Fake Plastic Trees” ili “Karma Police” ne postoji univerzalno dostupan riječnik kojim bi svjedočili monumentalnost trenutka i snagu glazbe.

Doljepotpisanom krenu suze. One koje čiste, ispiru, obuzimaju od pluća, lome odasvud po tijelu da bi se sabrale u osmijehu. Najintimnija manifestacija sreće.

Postoji razlog. Uvijek postoji razlog. Kojeg gledate u oči, grlite ga, čvrsto mu stiščete ruke i ne dozvolite mu da ikad prođe mimo vas. Uglavnom je to ljubav. Radiohead su ljubav. Neuhvatljiva. Uzbudljiva. Nepatvorena. I nikad tuđa. Ne propuštajte je.

Anđelo Jurkas

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame