autorski tekstovi inmediasres KOLUMNIZAM Politička aktuala POLITIZAM

Dan Antifa Borbe: 22. 06. – kontroverzan datum

Neki su dani baš znakoviti, primjerice 22 lipnja.

Nedavni Dan antifašističke borbe 22. lipnja kojim se obilježava osnutak prve partizanske jedinice u Hrvatskoj u Sisku, podsjetio je na još jednu obljetnicu, pobjedu hrvatske vojske nad Turcima u Sisku, pod vodstvom Tome Erdedija, 1593. godine.

Jesu li osnivači partizanske jedinice bili ovoga svjesni, teško je reći. Naime, na isti dan Nijemci su napali SSSR, u čuvenoj Operaciji Barbarossa, te je tako razvrgnut sporazum Ribentropp-Molotov. U domaćem tisku zna se često naći tvrdnja da su hrvatski partizani ili komunisti čekali da ih iz Moskve dignu na ustanak, jer se Staljin dogovorio s Hitlerom da se ne napadaju. Time se dokazuje njihova ovisnost o Moskvi i slaba ili naprosto nikakva nacionalna svijest. Danas, međutim, ne vidimo ništa čudna u tome što je mađarski plemić Toma Erdedi (s naglaskom na prvom slogu: ER-dedi), podigao hrvatsku vojsku i poveo je u borbu protiv Turaka, čime su oni zaustavljeni u svojem napredovanju prema – gle čuda – Beču. A ne Zagrebu ili Agramu, koji u to vrijeme nije ni postojao kao značajno središte. Danas zato imamo ‘veličanstvenu hrvatsku pobjedu’, ali onu koju je izvojevao pravi Hrvat, Josip Broz Tito, protiv nacizma i fašizma, i skloni smo je se odreći, budući da je kasnije uprljana komunističkim diktatorskim režimom. Ali, sjetimo se, samo dvadeset godina prije bitke kod Siska, 1573. godine, hrvatski su seljaci podigli pobunu protiv mađarskog plemića Taha (Franje Tahija) i izgubili je, ali slavno, kod Donje Stubice.

Danas se nerado sjećamo Tahija, koji je pokopan u crkvi u Donjoj Stubici (Matiji Gupcu se ne zna grob), a Gupca bismo prije priznali kao svojega čovjeka. Nekoga koga bismo prije pribrojili Zrinskom i Frankopanu, nego li mađarske i austrijske velikaše koji su uglavnom upravljali tom ‘našom’ zemljom.

Željka Markić i njena intelektualna sljedba pozivaju, čini se, na obnovu nekog ‘stališkog’ sustava, u skladu s programom konzervativnih grupa poput “Tradicija – Obitelj – Imovina”, u kojem će i opet postojati feudalna lena, a seljaci-kmetovi morat će držati jezik za zubima. Ta se ‘duhovna obnova’ provodi pod egidom demokratskog populizma ili brige za narod, za što bi neki rekli da je zapravo moderni protofašizam, a protiv navodno odnarođene korumpirane elite iskvarene modernizmom i prosvjetiteljstvom, i kojom upravljaju svjetovne nadnacionalne tvorbe. Katoličku crkvu kao tradicionalnu instituciju doživljava se jednakom narodu, istobitnom s njim, jedno tijelo od jednoga tijela, jedno svjetlo… i tako dalje. Dakle, ne ulazi u isti okvir kao i moderne demokratske institucije, koje se mogu ‘iskvariti’, nego naprotiv zrače svjetlom ‘od iskona’.

Koliko je u tome nanizano mrtvih glava i lomača nije važno, jer to sve nije došlo od svjetla, nego od ‘ljudske prirode’, pa se može komotno zanemariti. Božanska priroda ne griješi. Tako onda uopće ne griješi ni kada u liku Zlatka Hasanbegovića govori da 22. lipnja treba ‘izbrisati’ s popisa hrvatskih blagdana. Jer tada se ništa značajno, je li, nije dogodilo. Samo je ljudska priroda, rekli bismo frojdovskim rječnikom: eros, izbila na površinu, opirući se božanskom prepuštanju fašističkom ništavilu ili thanatosu. Sarkastični bi Francuzi na to uzviknuli; ‘sale bête’ ili prljava životinja – opire se kad je kolješ, ne popušta.

Život teži preživljavanju, to nam govori Darwinova teorija evolucije, ona ista koja je od danas izbačena iz turskih škola, jer je previše kontroverzna teorija. Može se, doduše, predavati na fakultetu, kad su studenti već vjerski cijepljeni od zastranjenja u sekularizam.

Tako je, čini se, i 22. lipnja kontroverzan datum. Dvostruk.

Kao datum početka borbe protiv fašizma i kao datum kad je u svojem vlastohleplju pao jedan drugi tiranski režim u svojem pohodu na ondašnju prijestolnicu civiliziranog svijeta, kulture i umjetnosti: Beč, dragulj zapada, na kojeg je napao istok – onaj isti koji danas zabranjuje podučavati o teoriji evolucije. Baš kao što to žele i naši pobornici tradicije. Beč u kojem će se jednoga dana u siječnju 1913 zajedno sresti i možda u Café Centralu u Herrengasse 14 kavu popiti Hitler, Trocki, Tito, Freud i Staljin. Eh, Hasan Beže, Hasan Beže… peku li te još uvijek rane zadobivene ispod utvrde Siska, ili si u međuvremenu od istočnjačke pasivne osvajačke mudrosti koja sve prožima, vrteći se obuhvaća i u sebe usisava, obožavajući sultane, hareme, 1001-e noći i nemilosrdne, a opet tako božanske tiranije, prešao na žešći dualizam, i stvarno se dotepao k ‘nama’ na zapad?

Manihejstvo, raskoli, dvojstvo, teza i antiteza, pa sinteza, dijalektika, fašizam, antifašizam i antiantifašizam, sve to istok ne poznaje i ne prihvaća, osim tradicije ukorijenjene u dubokoj davnini, koja ne kopni i ne prestaje, vječna.

Istok bi da izbriše, zapad čuva i pamti, uči se sjećati. Dvojke nas trajno podsjećaju na našu zapadnjačku rascijepljenost.

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame