Aktualno autorski tekstovi

Otvoreno pismo Aleksandru i Cesareu

Dečki bok,

oprostite na smetnji. I scusate amici.

Kradem par minuta jer imam silnu potrebu reći samo dvije stvari. Jedna je da ste najdivniji na svijetu. Kao i svako dijete uostalom. I druga je da ste najdivniji na svijetu, kao i svako dijete uostalom. Obje stvari Vam govore i otac i mati. U svakoj prilici koju provedete zajedno. Jako želim vjerovati u to. Jako. Jer sve drugo činilo bi ih najtužnijima i najružnijim ljudima na svijetu. Jer djeca su najdivnija na svijetu. To je njihov zadatak. I kad se smiju i kad plaču. Imaju superherojsku misiju. Biti najdivnijima na svijetu. Svakog trena. A njihovi roditelji su sluge u toj misiji. Ako Vam je itko rekao drugačije, ne govore istinu.

Ja sam neki tamo striko izdaleka koji je za Vas slučajno saznao. Gledao sam neke fotke po internetu, ulovio neke vijesti na TV, u čekaonici kod stričeka zubara, prelistao neke novine u kojima slučajno pišu o Vama dvojici. A nisam htio, stvarno znati ništa više od toga da nosite osmijeh i da volite sladoled. Jer Vam spominju imena i ništa više.

Zapravo pišu o Vašim tatama i mamama i spominju neke čudne riječi poput “borbe” za Vas. I “ovrhe”. I da se ljute jedni na druge i da se sude i da je policija tu i da države Hrvatska, Srbija, Hrvatska, Italija imaju međunarodne probleme jer se stvari događaju zapravo oko Vas i zbog Vas. A nisu kule u pješčaniku i nisu ni blizu onoga što je zajednički odlazak u kino ili na ručak ili na koncert ili na plažu ili kazalište. Nego da ste zakoniti potomci Cesare Avenati, sin Splićanke Nine Kuluz i Talijana Alessandra Avenatija i da ste Aleksandar Popović, sin Srbina Milana Popovića i Splićanke Severine Vučković. I da nemate puno godina. Ali opet dovoljno za skužiti play station i karate i nogometnu i košarkašku i tenis lopticu i bicikl i crtiće i sladoled.

Volio bih da sam Vas možda okrznuo okom u prolazu hodajući po jednoj od jadranskih plaža, dok Vas nasmijani starci vode za ruke, a Vi hopsate po hladu i vičete kako Vam je lijepo i kako ste sretni. Ili Vas kore jer bacate kamenčiće preblizu u vodu pa bi mogli nekoga pogoditi. Ili ližete sladoled presporo pa Vam se otopi i onda se zaflojsate i sprljate novu košuljicu koju je mama baš posebno birala za danas popodne. Ili ste isprljali tenisice pa Vas tata pokušava obrisati a Vi mu trčite i uspijevate.  Ili su sretni jer ih oboje držite za ruke podjednako čvrsto.

Ili uopće ne. Ali su i dalje Vaši starci. Znate, nekad se unatoč tome što dobiju djecu roditelji počnu ponašati sebično i glupo pa se postave u centar svijeta i malo zamijene mjesta oko toga tko je najvažniji na svijetu. I ako se raziđu i zaborave voljeti jedno drugog, ne stane na tome, nego odvuku djecu u svoje privatne ratove. Ali riječ rat ne koristimo. Jer je ružna. I borba je ružna riječ ako nije borba za što bolji skok u vis, udarac loptom, što bolji skok u more i razne dječja prebacivanja i borbe za što veći i širi osmijeh.

Ja Vam živim u jednoj prekrasnoj zemlji. Zove se Hrvatska. Prekrasna je doduše samo kad je gledate. Jer, na žalost, u njoj žive i ljudi. Neki ljudi. Koji misle kako ste Vas dvojica djeca koja nemaju pravo na privatnost. Nego da ste pripadnosti i privatnosti Vaših mama i očeva. A tek onda živa bića. Možda su ti ljudi Vama vrlo blizak rod, prvo koljeno. Možda su stranci poput mene. Nebitno. Bitno je da su oko Vas i da Vas povlače po mjestima i ustima na kojima djeca nikad ne bi trebala biti. Zato bi im svima bacio jednu rukavicu u obliku linka i zamolbe da Vam ne zamagljuju oke i glave prikrivajući tako identitete. Jer Vam se ne vidi osmijeh. Voljenog djeteta. U rukama majke i oca. Milana, Severine, Nine i Alessandra. Zajedno ili razdvojeno. Nego da Vas puste na miru, u te pješčanike i da Vam bace lopte i da na njima nacrtaju osmijeh. I da to bude umjesto zajedničkih fotografija po medijima na kojima su Vam zblurali osmijeh.

S druge strane, tješi me da Vi ovo ionako nećete nikad pročitati. Ili ako nekim čudom zbog virtualnih putanji i screenshotova i linkova budete u mogućnosti, kad to budete mogli pročitati, bit će daleko nebitno. Jer ćete biti odrasli i zdravi teenageri, studenti ili diplomanti, sretni svojim životima i zadovoljni svojim odabirima. Tako da ono. Nemojte zamjeriti, ali imao sam Vam potrebu ovo napisati. A sad ću dalje. Gledat svoja posla, ne čitat novine, ne gledat TV, osim kad si biram YouTube program i na internetu jako pažljivo pikam samo stvari vezane uz film, sport, glazbu, smijeh, zabavu, literaturu i medije. Napisati na Facebook povremeno neki status tek da razljutim one koji misle drugačije. Zabavlja me kako ljudi vole trošiti tuđe vrijeme i tuđe brige i svrstavati se na strane i osuđivati druge ma kako malo znali o tome o čemu govore i zauzimaju stavove. To se zove površnost i oholost znate. Preskočite oholost, površnost i briganje tuđih briga, to Vam je silno gubljenje vremena, dragi moji dečki.

Vama jako silno želim samo da što prije nestanete s naslovnica i TV priloga i preselite se na plažu, u pijesak, u vrtić, školu, među klince s kojima ćete pričati o JackuSepticayeu i PewDiePieu i da ćete se jednom možda upoznati, sfrendati na Jadranu ili na Facebooku, Instagramu ili bilo gdje sutra, razmjenjivati iskustva i pričati kako se sjećate super djetinjstva i obiteljskih sličica u kojima ste na fotkama sa sretnim i nasmijanim očevima i mamama. Koji su u jednom periodu svojih života malo pogubili konce pa su bili sebični i pretpostavili su vlastitu sreću Vašoj sreći. Ali su se ispravili.

Ljudski je, znate. Ljudi griješe. Nije bad pogriješiti. Bad je ne priznati grešku i ne probati ponovo.

I da, Vaši Vas starci beskrajno i neizmjerno vole, baš kao i Vi njih. I trebaju Vas sretne. Prvo Vas. Jer Vi ste njihove maze. I centri svijeta. I sve ste njihovo. Jer sve drugo činilo bi ih najtužnjim i najružnijim ljudima na svijetu. A oni to, naravno, nisu. Samo su Vaši roditelji.

Puno Vas pozdravljam i mašem izdaleka. Ako ikad bude prilike vodim Vas na sladoled.

Anđelo

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame