autorski tekstovi inmediasres mediji Politička aktuala POLITIZAM

Otvoreno pismo Željki Markić

Poštovana gospođo Markić,

prijavili ste Vijeću Europe, Odboru za ljudska prava Europskog parlamenta, OESS-u, UN-u i drugim međunarodnim institucijama da su Hrvatskoj jača “lijevi ekstremizam”, na primjeru ljudi koji ne žele promjenu imena Trga maršala Tita – vođe otpora nacifašističkim okupatorima u bivšoj SFRJ – izjednačujući ih tako sa staljinistima, što oni ipak nisu.

Premda dotični maršal nije bio sklon samostalnoj Hrvatskoj, pa je zato danas proskribiran, on je ipak u svojstvu vojnog vođe pobjedničkog otpora nacizmu i fašizmu pobijedio i tako Hrvatsku priključio pobjedničkim državama u 2. svjetskom ratu. Istina, unutar Jugoslavije, ali to ipak ne umanjuje činjenicu da je i Hrvatska pobjednica u 2. svjetskom ratu. Hrvatska samostalnost dogodit će se kasnije i tek je potrebno dokazati da je Josip Broz posebno naštetio tome, makar sve ukazuje da je i on utro put samostalnosti koju danas uživamo, pa makar je prema njoj imao stanovite i sasvim razumljive rezerve. Činjenica da je bio diktator i stoga odgovoran za nedemokratski komunistički režim u Hrvatskoj i Jugoslaviji svakako ne pridonosi njegovom kako domaćem, tako i međunarodnom ugledu, kao ni činjenica da nije podržavao hrvatsku državnu samostalnost, ali se također može shvatiti, ne i opravdati, iz konteksta ondašnjih političkih i međunarodnih okolnosti.

Potreba osude zločina nedemokratskih komunističkih režima koju je Vijeće Europe istaknulo u svojoj rezoluciji 1458 (2006) o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima, primjenjiva je, stoga, i na Hrvatsku i njen komunistički režim. Istovremeno, osoba odgovorna za režim je ujedno i osoba koja je odgovorna za pružanje otpora nacizmu i fašizmu, kao i za kasnije pružanje otpora Staljinu i staljinizmu, pa se prema tome ne može jednoobrazno uklopiti u kalup koji je Vijeće Europe namijenilo marionetskim staljinističkim režimima iza željezne zavjese u Istočnoj Europi, ili one komunističke režime koji su pokazali određenu samostalnost od komunističke Moskve, ali nisu krenuli putem liberalizacije.

Prije svega, režim u Sjevernoj Koreji koji je u jednoj mjeri očuvao staljinizam u najtvrđem obliku, kao i Ceausecuov režim u Rumunjskoj, pa i režim Slobodana Miloševića u Srbiji pokazuju otklon u suprotnom pravcu, prema totalitarnom komunizmu staljinističkog tipa ili nacional-komunizmu koji je svojevrsna sinteza nacizma i komunizma, u kojem su učestali bili uhođenje, likvidacije i sustavna mučenja političkih protivnika režima, u kombinaciji sa sadizmom često i u seksualno zlostavljačkom kontekstu. Iako je takvih pojava sigurno bilo i u Jugoslaviji, nije sigurno da je njihov intenzitet uvijek bio jednak kao u gore navedenim primjerima.

Kao drugo, izvorni cilj diktature izgleda nije bio podložnost nekom vanjskom autoritetu, nego oslobađanje od potlačenosti dijela čovječanstva koji se našao u kolonijalnom položaju prema velikim zemljama i u blokovskoj podjeli svijeta. Pružanje otpora autoritetima i okupatorima izvan vlastitih granica, naravno, ne opravdava uspostavu diktature unutar tih granica, ali kasniji pokušaji liberalizacije tržišta i društva u Jugoslaviji i Hrvatskoj, pa i Hrvatsko proljeće, pokazuju da diktatura kao takva i teror nad stanovništvom nisu uvijek bili jedini cilj te vladavine.

Stoga bi bilo prikladno da se režim Josipa Broza ocjenjuje objektivno, znanstvenim metodama koje koriste stručnjaci, povjesničari, umjesto da se koristi za dnevnopolitičke obračune i promociju političkih karijera apologeta marionetske nacifašističke državice NDH i njenih eksponenata. Koliko god ta država bila hrvatska, ali samo po imenu, toliko je bila i nesposobna samostalno preživjeti i nije mogla biti izraz ozbiljne težnje hrvatskog naroda za samostalnošću, koliko god se to nekima činilo.

Hrvatska težnja za samostalnošću našla je izraz kroz samostalnu republiku unutar Jugoslavije, koja je kasnije krenula putem državnog osamostaljenja i tranzicije u liberalnu demokraciju. Jedan primjer liberalnosti te republike koja je temelj današnje državnosti bio je i liberalan zakon o pobačaju, kojeg vi osporavate, a također i ženska prava na rad i ravnopravnost, zaštita prava djece i druga prava koja se u današnjoj Hrvatskoj gaze.

Primjerice, Vijeće Europe donijelo je također rezolucije kojom osuđuje iskorištavanje djece i to osobito u seksualnom kontekstu, u kontekstu doma i obitelji, te posebno narušavanje fizičkog integriteta djece. Konvencijom iz Lanzarotea (Ugovor br. 201) o zaštiti djece od spolnog iskorištavanja i spolnog zlostavljanja, donesenom 25/10/2007 posebno je predviđeno da države potpisnice – članice Vijeća Europe – u svoje kaznene sustave ugrade sankcije za osobe koje iskorištavaju za seksualni odnos malodobnu djecu. Tom konvencijom obuhvaćene su za sada samo članice Vijeća Europe, među kojima je i Hrvatska, ali ne i države izvan Vijeća Europe, kao što su SAD i Australija.

Ovo je dodatno prošireno Direktivom 2011/92 EU o borbi protiv spolnog zlostavljanja i spolnog iskorištavanja djece i dječje pornografije, koja zamjenjuje okvirnu odluku Vijeća 2004/68/PUP. Vaša je udruga U ime obitelji u suradnji s udrugom Vigilare, međutim, ugostila u Hrvatskoj australskog kardinala Georgea Pella, znajući da je isti pod optužbama za spolno zlostavljanje djece već duže vrijeme, koje su prije nekoliko dana dobile i policijsko-sudski epilog. Ugledni kardinal, ujedno i šef vatikanskih financija, morat će pod silinom optužbi oštećenika odgovarati za kriminalni čin od prije 40 godina, ali i druge.

Budući da su vam rezolucije Vijeća Europe očigledno vrlo bliske, predlažemo da svoju brigu za ljudska prava pokažete tako što ćete se od kardinala Pella javno ograditi i dati podršku rezoluciji iz Lanzarotea Vijeća Europe kojom se nalaže kriminaliziranje pedofilije i suradnja zemalja na međunarodnoj razini kako bi se spriječio turizam s ciljem zadovoljavanja pohote nad malodobnom djecom u zemljama u kojima je takav vid turizma dopušten ili se čak i potiče kao izvor zarade.

Vjerujemo da se radi nerijetko o zemljama u kojima su na vlasti autoritarni režimi, osobito oni koji posebno strogo kažnjavaju vrijeđanje “lika i djela” vladara npr. ‘lèse-majesté‘ na Tajlandu, vrlo slično našem ‘verbalnom deliktu’ iz vremena totalitarnog režima. Optužbe za pedofiliju česte su i u sektama organiziranim na autoritarnom načelu oko samozvanih božjih poslanika, gurua. Takva društva i organizacije, utemeljeni na autoritarnim načelima, daju poticaj razvoju osjećaja neograničene moći nad drugim, nemoćnim bićima, a što je zapravo temelj naslade spolnog zlostavljača djece. Autoritarni odgoj kao takav predstavlja oblik zlostavljanja djece, koji može (iako i ne mora) poprimiti i spolna obilježja.

Primjeri monstruma Josefa Fritzla i njegove kćeri Elisabeth ili Wolfganga Priklopila, otmičara malodobne Natasche Kampusch, idu u prilog ovoj tezi, koja pokazuje i da autoritarni umovi mogu biti vrlo vješti u prikrivanju zločina i manipulacijama. A upravo se takve optužbe upućuju i na adresu kardinala Pella. Ideja Svetog Tome Akvinskoga da svaka palača mora imati i svoju kloaku da se ne bi zarazila, daje poseban smisao zlostavljanju i trgovini djecom radi seksualnog iskorištavanja, jer dok si jedni iz palača daju pravo suditi drugima s moralnih pozicija, istovremeno u istoj palači održavaju kloake, pa i orgije na kojima ima droge i drugih zala kojih se tobože gnušaju.

Seksualni turizam i trgovanje ljudima u liberalnim zemljama kao što su Nizozemska i Španjolska samo su jedna strana priče, ona trgovačka (što vam kao poduzetnici sigurno nije nepoznanica), dok je druga strana puno mračnija i očituje se u kondicioniranju ljudi u neliberalnim uvjetima da bi uopće postali podesna roba za tu trgovinu. Autoritarnost se, naime, očituje i u ekonomskim pritiscima i stavljanju drugih u ekonomski neravnopravan položaj, pa je iz toga razloga Europski parlament ove godine izvršio pritisak na Poljsku i Irsku da liberaliziraju svoje zakone o pobačaju, kako se ne bi događalo da žene slabijih imovinskih mogućnosti budu stavljene u nepovoljniji položaj, jer si ne mogu priuštiti putovanje u drugu zemlju kako bi obavile pobačaj. S obzirom da se zauzimate za ljudska prava na način na koji ih shvaća Vijeće Europe, vjerujemo da vam neće biti problem da se javno ogradite od ovakvih autoritarnih praksi koje idu u suprotnom pravcu od principa Vijeća Europe kojima se nastoje ojačati ljudska prava u Europi i u svijetu.

Stoga predlažemo da svoju radnu i aktivističku energiju prije svega usmjerite prema Crkvi, na međunarodnoj razini i u zemlji, kao jednoj još uvijek prilično nedemokratskoj i autoritarnoj instituciji, kako bi se smanjila pojava pedofilije, koja u Australiji (Victoria/Melbourne) prema istraživanju profesora Desa Cahilla u nekim slučajevima dostiže i 4,76% osuđenih pedofila (18 od ukupno 378 svećenika koji su diplomirali u diocezi Corpus Christi, u razdoblju između 1940. i 1966. osuđeno je za kaznena djela seksualnog zlostavljanja djece) iako je uobičajena razina pedofilije oko 2% u ukupnom muškom stanovništvu i svim strukama, pa tako i među svećenicima.

Iako treba i dalje provoditi sustavna istraživanja, ovaj podatak pokazuje da bi autoritarnost i autoritarni odgoj, gdje se djeci zabranjuju saznanja o seksualnosti putem odgoja i gdje ih se odvaja po spolu, mogli lako biti jednim od uzroka spolnog zlostavljanja djece, odnosno da se autoritarnost na neki način i širi putem pedofilije kao metode kojom se mladi dječji umovi kondicioniraju za potpunu pokornost i poslušnost autoritetu bez samostalnog propitivanja istine, u autoritarnom obrascu.

Budući da je takvo što razvidno suprotno demokratskim načelima i ljudskim pravima na koje se rado pozivate, to vas ovim pismom pozivamo da se od takvih praksi jasno ogradite.

Jan Klasinc

Redakcija

Redakcija

Komentari

Reklame